Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti u predmetu U-49/03 (D.T.)

Odluka donesena 22. 07. 2005.

  • Zahtjev za preispitivanje - usvojen
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-49/03

Ocjena ustavnosti

Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti

22. 07. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije prof. David Feldman, Valerija Galić, Jovo Rosić i prof. dr. Constance Grewe, na sjednici održanoj 22. jula 2005. godine, u predmetu broj U-49/03, po zahtjevu D. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 71. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je:

RJEŠENJE

Usvaja se zahtjev D. T., za preispitivanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-49/03 od 26. augusta 2004. godine.

OBRAZLOŽENJE

1. D. T. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, podnijela je, 16. marta 2005. godine, zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za preispitivanje odluke Ustavnog suda broj U-49/03 od 26. augusta 2004. godine.

2. Ustavni sud podsjeća da je, 29. maja 2002. godine, apelantica podnijela apelaciju Ustavnom sudu, kojom je osporavala presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-198/00 od 19. marta 2002. godine, sa prijedlogom za donošenje privremene mjere.

3. Ustavni sud je donio odluku, broj U-49/03 od 26. augusta 2004. godine, kojom je odbio apelaciju kao neosnovanu. Ustavni sud je u toj odluci zaključio slijedeće: «29. [...]Ustavni sud smatra da apelantica, s obzirom da nije imala status nosioca stanarskog prava, niti je u vrijeme smrti svoga djeda-nosioca stanarskog prava imala pravnu poziciju člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, koje bi, eventualno, moglo predstavljati dio prava na korištenje nekretnine (stana)-ne uživa zaštitu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a samim tim ni člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, u pogledu svog očekivanja da stekne imovinu. S tim u vezi, odbijanje apelantičinog zahtjeva da joj se prizna status nosioca stanarskog prava iza smrti njezinog djeda-nosioca stanarskog prava ne predstavlja niti lišavanje apelantice postojeće imovine niti kontrolu korištenja te imovine.

36. Ustavni sud smatra da, i pored toga što je apelantica dostavila određeni broj dokumenata da je faktički koristila predmetni stan, u konkretnom slučaju se ovaj stan ne može smatrati njezinim»domom» u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. U suprotnom, ako bi se usvojio drugačiji stav o pitanju poštivanja «doma», u konkretnom slučaju isključivo na osnovu faktičkog stanja, koje je i samo po sebi diskutabilno, došlo bi do nepoštivanja zakona i zakonom predviđenih uvjeta o tome ko se može smatrati licem koje ima pravo nastaviti koristiti stan nakon smrti nosioca stanarskog prava. To bi moglo dovesti do stavljanja davaoca stana na korištenje u neravnopravan položaj u odnosu na apelanticu i ne bi služilo zakonitom cilju koji se želi postići (vidi Ustavni sud, odluka, broj U-1/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj8/04 od 24. marta 20004. godine).»

41. [...]U konkretnom slučaju, apelantica ne daje nikakav valjan razlog na osnovu kojeg se može zaključiti da je bila tretirana drugačije od ostalih osoba u istoj situaciji.»

4. U zahtjevu za preispitivanje navedene odluke Ustavnog suda, apelantica «smatra odlučnom činjenicu, koju sud nije imao u vidu da je ona koristila predmetni stan, u kontinuiranom periodu od 22 godine, tj. od 1978. godine(neposredno nakon rođenja), pa sve do djedove smrti i nakon toga do 20. februara 2000. godine, kada joj je isti nasilno oduzet». Dalje, «pogrešan je zaključak nižestepenih organa, a koji prihvata i ustavni sud, da u vrijeme smrti svoga djeda, nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, apelantica nije bila član njegovog porodičnog domaćinstva prema važećim zakonskim odredbama». Apelantica smatra da sud nije utvrdio da li je postojala ravnoteža između prava pojedinca (apelantice) i javnog interesa, te da se radi o pravnoj situaciji koja se različito rješava u Federaciji BiH i Republici Srpskoj.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj U- 49/03 od 26. augusta 2004. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 71. Poslovnika Ustavnog suda, koje u relevantnom dijelu glase: "Član 71. (1)U slučaju da se otkrije neka činjenica koja je po svojoj prirodi mogla uticati na ishod spora i koja, kad je odluka bila donesena, nije bila poznata Sudu i nije razumno mogla biti poznata stranci, ta stranka može u roku od šest mjeseci, nakon što je stekla saznanje o toj činjenici, podnijeti zahtjev Sudu za preispitivanje te odluke. (2)U zahtjevu iz stava 1. ovog člana treba navesti odluku čije se preispitivanje traži, kao i potrebne podatke koji ukazuju da su ispunjeni uvjeti u stavu 1. ovog člana. U prilogu zahtjeva dostavljaju se svi dokazi koji ga potkrepljuju. Zahtjev i dokumenti dostavljaju se Sekretarijatu Suda. [...] (4)Zahtjev za preispitivanje odluke prethodno razmatra Malo vijeće koje prosljeđuje prijedlog Sudu u plenarnoj sjednici. [...] (6)Preispitivanje odluke Suda nije moguće ako je od njenog donošenja prošlo više od jedne godine.»

6. Iz navedenog člana Poslovnika Ustavnog suda proizilazi da su uvjeti za usvajanje zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, postojanje činjenica koje su po svojoj prirodi mogle odlučno uticati na ishod spora i koje, kad je odluka bila donesena, nisu bile poznate Ustavnom sudu i nisu razumno mogle biti poznate stranci, te da je zahtjev podnesen najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja o tim činjenicama, ali ne kasnije od godinu dana od donošenja odluke čije se preispitivanje zahtjeva.

7. S obzirom da je odluka Ustavnog suda, čije se preispitivanje traži, dostavljena apelantici 21. septembra 2004. godine, a zahtjev podnesen 16. marta 2004. godine, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev podnesen u roku iz člana 71. st. 1. i 6. Poslovnika Ustavnog suda.

8. Odluke Ustavnog suda, na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, su konačne i obavezujuće. S obzirom da zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda dovodi u pitanje konačni karakter odluke Ustavnog suda, mogućnost preispitivanja tih odluka, prema članu 71. Poslovnika Ustavnog suda, je izuzetan postupak i mora biti predmet strogog ispitivanja.

9. U postupku preispitivanja konačne odluke Ustavnog suda, Ustavni sud je ograničen na ispitivanje o tome da li su prima facie, činjenice koje su podnesene, takve da bi mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. U cilju utvrđivanja da li bi činjenice na kojima se bazira zahtjev za preispitivanje mogle po svojoj prirodi imati odlučujući uticaj one se moraju razmatrati u vezi sa odlukom Ustavnog suda čije se preispitivanje traži. Ustavni sud u vezi s tim, ističe da zahtjev za preispitivanje sam po sebi nije dovoljan da dovede do zaključka da bi činjenice navedene u zahtjevu mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. S druge strane, Ustavni sud ne može isključiti mogućnost da bi činjenice koje su u pitanju mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. Na Ustavnom sudu je da odluči da li činjenice navedene u zahtjevu stvaraju nedoumicu u pogledu zaključaka sadržanih u odluci Ustavnog suda čije se preispitivanje traži.

10. U pogledu razmatranja osnovanosti konkretnog zahtjeva za preispitivanje navedene odluke Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da postoje činjenice koje po svojoj prirodi mogu uticati na ishod spora i koje, kad je odluka bila donesena, nisu bile poznate Ustavnom sudu i apelantici. Naime, nakon donošenja odluke čije se preispitivanje traži, Ustavni sud je u svojim kasnijim odlukama, br. U-1/02 od 19. novembra 2004. godine (tačka 36.) i U-77/03 od 19. novembra 2004. godine (tač. 27. i 28.), u pogledu utvrđivanja da li se u konkretnim slučajevima radilo o «domu» apelanata u smislu člana 8. Evropske konvencije, zauzeo stav koji bi odlučno mogao uticati na ishod konkretnog spora. Pored toga, u odluci čije se preispitivanje traži (tačka 36.), Ustavni sud se pozvao na svoj raniji stav iz odluke, broj U-1/02 od 26. septembra 2003. godine, koja je objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/04 od 24. marta 2004. godine. Međutim, Ustavni sud je nakon toga donio rješenje, broj U-1/02 od 29. oktobra 2004. godine, o preispitivanju navedene odluku i zatim, novu odluku, broj U-1/02 od 19. novembra 2004. godine.

11. Iz navedenih razloga, a polazeći od odredaba člana 71. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio većinom glasova kao u dispozitivu ovog rješenja.

12. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti u predmetu U-49/03 (D.T.) | Sudska praksa | Aktio