Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-126/06 (F. i V. S.)

Odluka donesena 09. 02. 2006.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-126/06

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

09. 02. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović,, na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine, u predmetu broj AP-126/06, rješavajući zahtjev Fikreta i Vukosave Selimović, za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 5. i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neutemeljen zahtjev Fikreta i Vukosave Selimović, za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Fikret i Vukosava Selimović (u daljnjem tekstu: apelanti) sa Ilidže, podnijeli su 25. siječnja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-721/04 od 9. kolovoza 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-2160/03 od 1. lipnja 2004. godine i Presude Općinskog suda I u Sarajevu, broj P-435/02 od 6. listopada 2003. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine raspolaganje svim sredstvima dobivenim od sukcesije bivše SFRJ i sredstvima dobivenim od privatizacije, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Fikret i Vukosava Selimović vlasnici su deviznih novčanih sredstava koja su deponirali u Privrednu banku Sarajevo, čiji je pravni sljedbenik Central profit banka dd, Sarajevo. Predmetna novčana sredstva su njihove zarađene plaće u inozemstvu do travnja 1992. godine, koje su se u tom periodu isplaćivale isključivo putem jedne od poslovnih banaka u Bosni i Hercegovini. Apelanti su tužbom podnijetom Općinskom sudu I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tražili da im Federacija Bosne i Hercegovine, koja je po mišljenju apelanata u postupku sukcesije bivše SFRJ regulirala pitanje isplate deviznih sredstava tadašnjih poslovnih banaka te su se stekli uvjeti za isplatu istih iz sredstava sukcesije, zajedno sa Central profit bankom kao pravnim sljedbenikom Privredne banke, zajedno isplate njihove plaće. Osim tužbenog zahtjeva, apelanti su od Općinskog suda tražili donošenje i privremene mjere zabrane raspolaganja Federaciji Bosne i Hercegovine sredstvima dobivenim u sukcesiji u iznosu njihovog potraživanja a do okončanja postupka. Općinski sud je utvrdio da je među stranama nesporno da se radi o deviznoj štednji, te je donio Presudu o odbijanju kako tužbenog zahtjeva tako i zahtjeva za donošenje privremene mjere. Svoju odluku Općinski sud obrazložio je mišljenjem da je u vrijeme deponiranja deviznih novčanih sredstava u poslovnu banku od strane apelanata, važio Zakon o deviznom poslovanju bivše države, koji je zabranjivao slobodno raspolaganje deviznim štednim ulozima. Općinski sud nadalje smatra da Zakon o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina građana u postupku privatizacije («Službene novine Federacije BiH», br. 27/97, 8/99, 45/00, 54/00, 7/01, 31/01, 27/02, 57/03, 44/04), kao niti Odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-10/00 od 8. siječnja 2001. godine, kojom je utvrđena neustavnost određenih odredbi navedenog zakona, nema utjecaja na predmetni slučaj, jer se na isti odnosi jedino Zakon o deviznom poslovanju bivše države, koji opet zabranjuje slobodno raspolaganje deviznim štednim sredstvima, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanata po ocjeni Općinskog suda I neutemeljen.

3. Rješavajući po prizivu apelanata na Presudu Općinskog suda, Kantonali sud je isti odbio kao neutemeljen, sa obrazloženjem da Bosna i Hercegovina ima cilj, donošenjem Zakona o javnom dugu ili na drugi način u okviru cjelovitog rješavanja duga u Bosni i Hercegovini i u suradnji sa međunarodnom zajednicom, ovo pitanje stare devizne štednje riješiti cjelovito i način jedinstven za sve tražitelje deviznih sredstava, te da nema temelja za dosuđivanje traženih iznosa dok se ne donesu potrebna pravila od strane same države. Kantonalni sud navode apelanata iz priziva o povredi njihovog prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), negira obrazloženjem da pravo na nesmetano uživanje imovine može biti ograničeno pod uvjetima određenim zakonom, te da je Općinski sud pri odlučivanju vodio računa o zakonskim odredbama kao i o specifičnoj poratnoj situaciji u Bosni i Hercegovini u kojoj se nastoje riješiti mnoga otvorena pitanja, koji način Općinskog suda Kantonalni sud cijeni u cijelosti valjanim.

4. Vrhovni sud je reviziju apelanata odbio, pozivajući se na razloge drugostupanjske presude.

5. Apelanti smatraju da je na ovaj način od strane redovitih sudova došlo do povrede njihovog prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te nadalje smatraju da bi slobodnim raspolaganjem sredstvima od strane Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, a do donošenja konačne odluke po ovoj apelaciji od strane Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kao i odluke po pitanju stare devizne štednje građana Bosne i Hercegovine od strane Europskog suda za ljudska prava, bilo dovedeno u pitanje njihovo namirenje, zbog mogućnosti da do tada u proračunima ne bude dovoljno sredstava. Apelanti nisu osobito obrazložili niti su potkrijepili relevantnim dokazima pitanje nastupanja nenadoknadivih štetnih posljedica, ukoliko Ustavni sud ne usvoji predloženu privremenu mjeru.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Članak 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvojbeno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. 8. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti tijekom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora osobito obrazložiti zašto traži donošenje privremene mjere.

9. U konkretnom slučaju, osim svojih navoda, apelanti ne nude nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Apelanti u svojim navodima izražavaju bojazan da bi Bosna i Hercegovina, odnosno Federacija Bosna i Hercegovina, ukoliko im se ne zabrani raspolaganje sredstvima dobivenim od sukcesije i privatizacije, raspolaganjem istima mogli učiniti proračune financijski nedovoljnim za namirenje potraživanja građana iz temelja stare devizne štednje. Navodi apelanata predstavljaju paušalno iznošenje sopstvene sumnje u mogućnost namirenja iz proračuna, točnije bojazan da po konačnom dobivanju izvršnog naslova kojeg očekuju, isti neće moći realizirati, te se isti ne mogu cijeniti kao valjani razlozi i dokazi o nastupanju nenadoknadivih štetnih posljedica koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na temelju izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelanata neutemeljenim. 10. Na temelju izloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-126/06 (F. i V. S.) | Sudska praksa | Aktio