Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-173/05 (I. K.)

Odluka donesena 09. 02. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-173/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, sudije Valerija Galić i Jovo Rosić na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine, u predmetu broj AP-173/05, rješavajući apelaciju Ismeta Kopića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Kopića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-128/04 od 23. novembra 2004. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici, broj K-6/04 od 11. februara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismet Kopić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Olova, podnio je, 3. februara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hrecegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž- 128/04 od 23. novembra 2004. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-6/04 od 11. februara 2004. godine.

2. Kantonalni sud je presudom, broj K-6/04 od 11. feburara 2004. godine, oglasio krivim B.K. za krivično djelo - teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U saobraćajnoj nesreći koju je skrivio B.K. smrtno je stradao apelantov sin.

3. Vrhovni sud je, u žalbenom postupku, presudom, broj Kž-128/04 od 23. novembra 2004. godine, preinačio presudu Kantonalnog suda od 11. februara 2004. godine, u odluci o kazni tako da je optuženog B.K. osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

4. Apelant je u apelaciji Ustavnom sudu naveo povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konevncije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je do povrede tih prava došlo u postupku suđenja i izricanja kazne licu koje je skrivilo saobraćajnu nesreću u kojoj je njegov sin izgubio život, jer se „sudovi u svojim presudama, kao i nadležno tužilaštvo, u toku krivičnog postupka, nisu postavili niti ponašali kao ustavni instrument koji je dužan obezbjediti primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda, u ovom slučaju konkretno prava na život i prava na ličnu slobodu i sigurnost.“ Apelant se, u suštini, žali na visinu kazne koja je izrečena počiniocu krivičnog djela, te način na koji su sudovi uzeli u obzir olakšavajuće okolnosti, a zanemarili otežavajuće okolnosti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Apelant je naveo povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, obrazlažući da sudovi i tužilaštvo u krivičnom postupku protiv lica koje je skrivilo smrt njegovog sina nisu primjenili najviše standarde zaštite ljudskih prava i sloboda, jer je tom licu izrečena „sramotno niska kazna zatvora“. Ustavni sud, u kontekstu ovih apelantovih navoda, ukazuje na to da član 2. Evropske konvencije, najprije, pruža garancije protiv namjernog lišavanja i nesmotrenog ugrožavanja života. Međutim, taj član također, podrazumjeva i pozitivnu obavezu države da u slučaju nezakonitog namjernog lišavanja života nekog lica provede javnu i neovisnu istragu i utvrdi okolnosti pod kojima je to lice lišeno života (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, McCann i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 27. septembra 1995. godine, serija A, broj 324, str. 49.).

7. U konkretnom slučaju, nadležni organi su proveli istragu sa ciljem utvrđivanja okolnosti pod kojima je apelanov sin izgubio život. Protiv učinioca krivičnog djela zbog kojeg je apelantov sin izgubio život je vođen krivični postupak i to je lice osuđeno na kaznu zatvora. Ustavni sud smatra da se činjenica da je to lice osuđeno na kaznu zatvora koju apelant smatra neadekvatnom ne može smatrati propustom pozitivne obaveze države iz člana 2. Evropske konvencije i člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine u smislu navedenog principa. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Apelant je naveo i povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, koje podrazumjeva garancije slobode i sigurnosti ličnosti, odnosno garancije koje se pružaju osobama koje su lišene slobode. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, odnosno činjenicu da se apelant pozvao na to pravo kao pravo svoga poginulog sina, Ustavni sud smatra očigledno neosnovanim i ove apelantove navode.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-173/05 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio