Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-67/05 („EKO-BEL“ DOO)
Odluka donesena 09. 02. 2006.
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-67/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, Valerija Galić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine, u predmetu broj AP-67/05, rješavajući apelaciju „EKO-BELL“ DOO, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „EKO-BEL“ DOO, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U- 262/01 od 17. novembra 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. „EKO-BEL“ DOO (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Goran i Zoran Bubić, advokati iz Banja Luke, podnio je, 12. januara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-262/01 od 17. novembra 2004. godine.
2. Rješenjem inspektora finansijske policije Republike Srpske-Područni centar Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave), broj UP-01-456-106-0022-0752-1/99 od 11. oktobra 1999. godine, apelant je obavezan da izvrši uplatu javnih prihoda po slijedećim osnovama: porez na promet usluga; posebni porez za finansiranje željezničkog saobraćaja; porez na platu, doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje; doprinos za zadravstvo; doprinos za zapošljavanje; doprinos za dječiju zaštitu; naknadu za vodu; sredstva solidarnosti; naknade za Privrednu komoru Republike Srpske i naknade za Privrednu komoru Banja Luke; kao i naknadu za finansijsku policiju. Osim toga, apelantu je naloženo da izvrši obračun i uplatu kamate u iznosima pobliže opisanim u rješenju prvostepenog organa uprave. Rješenjem Ministarstva finansija-Finansijske policije Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave), broj 00/456.10-157/99 od 15. februara 2001. godine, poništeno je rješenje prvostepenog organa uprave u dijelu u kojem je apelantu naložena uplata doprinosa Privrednoj komori Republike Srpske i Privrednoj komori Banja Luke. U preostalom dijelu rješenje prvostepenog organa uprave ostalo je neizmijenjeno. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja drugostepenog organa uprave. Upravni spor okončan je presudom Vrhovnog suda, broj U-262/01 od 17. novembra 2004. godine, kojom je tužba odbijena kao neosnovana, uz ocjenu Vrhovnog suda da za poništenje osporenog akta drugostepenog organa uprave ne postoje razlozi predviđeni članom 10. stav 1. tač. 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 12/94).
3. Apelant navodi da su osporenom presudom povrijeđena njegova ustavna prava i to: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv u ovom slučaju, te naglašava da nije saslušan u postupku pred organima uprave, kao i pred Vrhovnim sudom. Osim toga, apelant navodi kako je u konkretnom slučaju, propušteno neposredno primjeniti akte više pravne snage koji govore o zabrani monopola, propisane članom 52. stav 2. Ustava Republike Srpske, te čl. 50. i 54. Ustava Republike Srpske koji govore o jednakopravnosti svih oblika svojine. Navedeni prigovor apelant ističe u vezi stava Vrhovnog suda da pravo na oslobađanje od plaćanja poreza na promet usluga dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije, imaju samo državne zdravstvene ustanove koje se finansiraju iz budžeta.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
5. U konkretnom slučaju, nesporno je da je obaveza plaćanja određenih novčanih iznosa apelantnu nametnuta na temelju poreskog zakonodavstva, te da apelant povredu svojih ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu vidi u nepravilnostima u primjeni materijalnog i procesnog prava, koje su pratile postupak koji je okončan odlukom Vrhovnog suda koja se osporava apelacijom. S tim u vezi, prvo se mora utvrditi da li se u predmetnim postupcima, u kojima se nametanje plaćanja određenog novčanog iznosa temelji na poreskom zakonodavstvu, može pozivati, pred Ustavnim sudom, na povredu ustavnih prava na pravično saslušanje i imovinu.
6. U skladu sa sopstvenom praksom, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-669/03, od 17. marta 2004. godine, i odluku Evropske komisije, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine) Ustavni sud, u konkretnom slučaju, zaključuje da se apelant ne može pozvati na povredu prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku plaćanja novčanih obaveza koje proizilaze iz poreskog zakonodavstva. Stoga, slijedi da je ovaj dio navoda apelanta inkompatibilan ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine u smislu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
7. Što se tiče prigovora da je došlo do povrede prava na imovinu, Ustavni sud naglašava da je ranije stao na stanovište da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u zakonu, kao što je bilo u ovom slučaju (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 8/02 i mutatis mutandis odluku o dopustivosti, AP-669/03, od 17. marta 2004. godine). Shodno tome, apelantovi navodi u vezi povrede prava na imovinu se, također, moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, a u smislu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić