Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-175/05 (F. H.)
Odluka donesena 09. 02. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-175/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, Valerija Galić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine, u predmetu broj AP-175/05, rješavajući apelaciju Fadile Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadile Hodžić, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-2129/03 od 29. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fadila Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Kladnja, podnijela je, 2. februara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Kladnju (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2129/03 od 29. oktobra 2004. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P- 24/03 od 31. oktobra 2003. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtijev apelantice, te je utvrđeno da je tužena (Hata Čamdžić) smetala apelanticu u posljednjem mirnom faktičkom posjedu ostave za drva (šupe), na taj način što je iznošenjem ogrevnog drveta apelantice i unošenjem svog ogrevnog drveta u šupu onemogućila apelanticu u korištenju šupe. Stoga je, tuženoj naloženo da u roku od osam dana vrati apelantici u posjed šupu, te da se ubuduće uzdrži od ovakvog ili sličnog smetanja posjeda apelantice.
3. Tokom postupka pred Općinskim sudom utvrđeno je da su Marinko Kraljević i Hata Čamdžić zaključili, 14. januara 2003. godine, kupoprodajni ugovor kojim je Marinko Kraljević prodao Hati Čamdžić svoj stan u Kladnju, te da je zajedno sa stanom prodao i predmetnu šupu za drva. Uvidom u rješenje o dopuni rješenja, broj 04-372-83/98 od 30. jula 2003. godine, utvrđeno je da je dopunjeno rješenje kojim je priznato stanarsko pravo Marniku Kraljeviću, kojim je pored prava na stan, Marinku Kraljeviću priznato i pravo na šupi za drva u dvorištu. Osim toga, utvrđeno je i da je Marinko Kraljević izvršio skidanje i zamjenu katanca apelantice na predmetnoj šupi za drva, u namjeri da Hatu Čamdžić uvede u posjed šupe za drva, obzirom da je istu prodao zajedno sa stanom. Međutim, Marinko Kraljević, od strane Službe za stambene poslove Općine Kladanj, nije uveden u posjed predmetne šupe za drva koja, po ugovoru o korištenju stana od 15. juna 1978. godine, pripada uz stan, te isti nakon skidanja i zamjene katanca apelantice sa vrata predmetne šupe nije mogao Hatu Čamdžić uvesti u posjed iste, jer prije toga ni sam nije imao zakoniti posjed predmetne šupe za drva, iz kog razloga je sud odlučio kao u dispozitivu rješenja.
4. Nakon žalbe tužene Kantonalni sud je donio rješenje, broj Gž-2129/03 od 29.
oktobra 2004. godine, kojim je uvažio žalbu, te preinačio prvostepeno rješenje Općinskog suda tako što je tužbeni zahtijev apelantice odbio kao neosnovan. Kantonalni sud je naglasio, kako iz razloga osporene odluke prvostepenog suda nesporno proizilazi da je Marinko Kraljević, kao raniji vlasnik predmetne šupe za drva, skinuo katanac apelantice sa vrata šupe za drva, i isti zamijenio svojim, te tuženu uveo u posjed šupe za drva. U takvoj situaciji, kada je apelantica propustila tužiti Marinka Kraljevića kao ranijeg vlasnika predmetne šupe za drva, koji je i počinio čin smetanja posjeda apelantice, na način što je nasilno skinuo katanac sa vrata šupe za drva i isti zamijenio svojim, što je uradio samoinicijativno a ne po nalogu tužene, apelantica ne može zahtijevati zaštitu zbog smetanja posjeda protiv tužene, jer u radnjama tužene nema elemenata protivpravnosti iz člana 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“, broj 6/98). Osim toga, navedeno je kako je vođenje i nastavak ovog posesornog spora postalo bespredmetno, obzirom da je dopunskim rješenjem organa uprave, broj 04-372-83/98 od 30. jula 2003. godine, Marinku Kraljeviću, pored ranije priznatog stanarskog prava na stan koji je kupila tužena, priznato i pravo na spornu šupu za drva.
5. Apelantica se žali da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda došlo do povrede njenog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno“.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Osporeno rješenje Kantonalnog suda temelji se na članu 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, koji predviđa da posjednik ima pravo na zaštitu od protivpravnog uznemiravanja ili oduzimanja (smetanja posjeda). Tokom predmetnog sudskog postupka nesporno je utvrđeno da je smetanje apelanticinog posjeda na predmetnoj šupi za drva izvršio Marinko Kraljević, a ne tužena Hata Čamdžić, kao i da je apelantica propustila da za nastalo smetanje posjeda tuži Marinka Kraljevića, usljed čega apelantica nema pravo da traži posjedovnu zaštitu protiv tužene u smislu člana 80. Zakona o osnovama vlasničko-pravnih odnosa. Takvo činjenično stanje, po mišljenju Ustavnog suda, nesporno ukazuje da se ne radi o kršenju prava na imovinu, te da apelantica nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić