Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-491/05 (M. A.)
Odluka donesena 09. 02. 2006.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-491/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, Valerija Galić i Jovo Rosić, sudije na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine, u predmetu broj AP-491/05, rješavajući apelaciju Mirka Antića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavka 1. i stavka 4. točka 15. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Antića, podnesena protiv rješenja Izocijanantne hemije – TDI dd Tuzla, broj MS/ZB 11-14-15 od 1. lipnja 1992. godine i rješenja Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, filijala Tuzla, broj 1810-3087/99-1 od 21. ožujka 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Antić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je, 8. ožujka 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Izocijanantne hemije – TDI dd Tuzla (u daljnjem tekstu: poslodavac), broj MS/ZB 11-14-15 od 1. lipnja 1992. godine i rješenja Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, filijala Tuzla (u daljem tekstu: Društveni fond), broj 1810-3087/99-1 od 21. ožujka 2000. godine. Apelant je dopunio apelaciju 10. lipnja i 21. studenog 2005. godine.
2. Poslodavac je rješenjem, broj MS/ZB 11-14-15 od 01. lipnja 1992. godine, utvrdio prestanak radnog odnosa apelantu sa 23. svibnjem 1992. godine, navodeći kao razlog neopravdan izostanak sa posla pet radnih dana uzastopno.
3. Društveni fond je rješenjem, broj 1810-3087/99-1 od 21. ožujka 2000. godine, utvrdio apelatnu pravo na mirovinu i to na način da mu je uračunata kao posljednja radna godina 1991. godina, koja prethodi godini u kojoj je apelatnu prestao radni odnos. O pravu žalbe na ovo rješenje apelant je poučen u samom rješenju.
4. Apelant je u apelaciji naveo da osporeno rješenje poslodavca o prestanku radnog odnosa nikada nije dobio, te da je za isto saznao 1999. godine, kada je započeo postupak za ostvarivanje prava na mirovinu. Dalje, apelant je naveo da mu je osporenim rješenjem Društvenog fonda utvrđen radni staž od 33 godine, umjesto 40 godina, čime je oštećen za 14 % mirovinskog osnova, a sve to zahvaljujući protuzakonito prekinutom radnom odnosu. Iz apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP- 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP- 106/04 od 18. siječnja 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, apelant je, prema sopstvenim navodima iz apelacije, za prestanak radnog odnosa saznao 1999. godine, kada je pokrenuo postupak za ostvarivanje prava na mirovinu. Ne ulazeći u razloge zbog kojih se apelant nije interesirao za svoja prava iz radnog odnosa u periodu od 1992. do 1999. godine, apelant nije koristio redoviti pravni lijek protiv osporenog rješenja poslodavca.
8. Također, apelant nije iskoristio pravo na žalbu protiv osporenog rješenja Društvenog fonda, o kojemu je u istom rješenju i poučen. Protiv ovog rješenja apelant je imao mogućnost ulaganja žalbe sukladno stavku 1. članka 221. i članku 227. Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 2/98 i 48/99).
9. Oba osporena rješenja su rješenja prvog stupnja, protiv kojih su relevantnim propisima dozvoljena pravna sredstva zaštite, a koja apelant nije iscrpio. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić