Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2585/05 (Goran Pranjić M. Lukić)
Odluka donesena 09. 02. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije krivična optužba
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2585/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, Valerija Galić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine, u predmetu broj AP-2585/05, rješavajući apelaciju Gorana Pranjića M. Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Pranjića M.
Lukića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda za prekršaje u Mostaru, broj Pž: I-62/05 od 10. oktobra 2005. godine, u odnosu na navode o povredi člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Pranjića M.
Lukića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda za prekršaje u Mostaru, broj Pž: I-62/05 od 10. oktobra 2005. godine, u odnosu na navode o povredi čl. 3., 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana 1. stav 2. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i čl. 7, 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Pranjić M. Lukić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, podnio je, 19. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda za prekršaje u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž: I-62/05 od 18. oktobra 2005. godine. Osim toga, apelant je podnio prijedlog za donošenje privremene mjere, da se privremeno obustavi izvršenje sankcije u trajanju od pet dana, odnosno da se stavi van snage poziv Općinskog suda za Prekršaje Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj IPS-799/05 od 15. decembra 2005. godine.
2. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda, broj Pž: I-62/05 od 18. oktobra 2005. godine, odbijena je žalba apelanta protiv rješenja Općinskog suda, broj IPS-799/05 od 13. jula 2005. godine, kojim je apelantu novčana kazna u iznosu od 250,00 KM zamijenjena za kaznu zatvora u trajanju od pet dana, obzirom da u zakonom ostavljenom roku nije izvršio uplatu navedene novčane kazne, izrečene na temelju pravosnažnog rješenja Općinskog suda za prekršaje u Tuzli, broj P-III-3145/03 od 10. marta 2005. godine, zbog prekršaja iz člana 5. Zakona o javnom redu i miru („Službene novine Tuzlanskog kantona“, br. 9/01 i 11/01).
3. Apelant smatra da su osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđena prava na zabranu torture, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne iz člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, te pravo na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. stav 2. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što bi plaćanje novčane kazne ili izdržavanje kazne zatvora za prekršaj koji nije počinio, za njega značilo «priznanje krivice pod prisilom i na temelju povreda zajamčenih Evropskom konvencijom». Osim navedenih prava iz Evropske konvencije, apelant se poziva i na povrede čl. 7, 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Dopustivost ratione materiae
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
5. Ustavni sud, prvo, mora riješiti pitanje primjenjljivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj. Navedeni član Evropske konvencije propisuje da [...]prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu[...]. Prema svojoj ustaljenoj praksi, Ustavni sud je izjednačio prekršajni postupak sa postupkom u kome se utvrđuje „osnovanost bilo kakve krivične optužbe“. Međutim, u ovom slučaju apelant nije izjavio apelaciju na rješenje kojim mu je pravosnažno utvrđena novčana kazna u iznosu 250,00 KM zbog prekršaja iz člana 5. Zakona o javnom redu i miru. Suprotno tome, apelant je izjavio apelaciju na rješenje Kantonalnog suda, kojim nije utvrđivana „osnovanost bilo kakve krivične optužbe“ protiv njega, već je samo konstatirano da nije platio novčanu kaznu u iznosu od 250,00 KM za prekršaj koji je prethodno pravosnažno utvrđen, te obzirom da novčana kazna nije plaćena ista je po automatizmu zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od pet dana (50 KM računa se kao dan zatvora). Stoga, ovaj postupak ne uživa garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Prema odredbi člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost prima facie
7. Apelant smatra da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda došlo do povrede njegovih prava iz čl. 3, 13. i 14. Evropske konvencije, člana 1. stav 2. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i čl. 7, 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Kao razloge za povredu navedenih prava apelant navodi isto što je naveo u vezi povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tj. da mu je nametnuto plaćanje novčane kazne za prekršaj koji nije počinio.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povrede navedenih prava, tim prije što svoje navode nije potkrijepio bilo kakvim relevantnim dokazima.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije žrtva kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić