Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1180/05 (T. B.)

Odluka donesena 09. 02. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1180/05

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1180/05, rješavajući apelaciju Tahire Begić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Tahire Begić, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1648/04 od 23.

februara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj P- 112/04 od 21. oktobra 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i « Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Tahira Begić (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Sabiha Sokolović, advokatica iz Visokog, podnijela je 18. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1648/04 od 23. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-112/04 od 21. oktobra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Hamde Šabanovića iz Visokog, kojeg zastupa Goran Andrijanić, advokat iz Visokog (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 6. jula 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. jula 2005. godine, a tuženi 2. augusta 2005. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 14. decembra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj P-112/04 od 21. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1648/04 od 23. februara 2005. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev da se tuženom ukine pravo stvarne služnosti kolskog i pješačkog prijelaza preko apelanticine nekretnine na kojoj se nalaze stambena zgrada i drugi objekti (u daljnjem tekstu: poslužno dobro).

7. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da se apelanticina parcela nalazi sa desne strane lokalnog puta kroz selo, a sporni put je odmah uz apelanticinu kuću, tako da presijeca njenu parcelu. Parcela tuženog graniči sa apelanticinom parcelom, ali on nema izlaz na javni put, tako da mu je najbliži put kojim može izaći na javni put upravo sporna apelanticina parcela. Zatim, da je tuženi stekao pravo služnosti kolskog i pješačkog prolaza preko poslužnog dobra. Sud je utvrdio da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti propisani članom 57. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim je, između ostalog, utvrđeno da se stvarna služnost zasniva i dosjelošću i to kada je vlasnik tzv. povlasnog dobra faktički ostvarivao služnost za vrijeme 20 godina. S obzirom da je apelantica tražila da se ukine već postojeća služnost, to znači da i ona sama priznaje postojanje te služnosti.

8. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, proveo dokazni postupak u skladu sa zakonom i primijenio materijalno pravo tako da je zakonito riješio predmetni slučaj. Sud je zaključio da bi se ovakva služnost mogla ukinuti samo ako od povlasnog dobra do javnog puta postoji mogućnost da se može osposobiti neka druga putna veza lakše i uz neznatne troškove.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Apelantica smatra da je sud zanemario odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim je, između ostalog, reguliran način utvrđivanja prava služnosti na privatnim nepokretnostima. U toku parničnog postupka sud je učinio ne samo navedene povrede apelanticinih ustavnih prava, nego i procesne povrede koje su rezultirale nezakonitim odlukama. Priznavanjem prava služnosti puta preko apelanticinog dvorišta, koji ide ispred samog ulaza u kuću i produžava se ispod prozora, odnosno ide odmah uz kuću, povrijeđeno je apelanticino pravo na imovinu, a posebno činjenicom da sporni put koriste i druga lica, što može izazvati nesagledive posljedice za sve stranke.

b) Odgovor na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je apelacija neosnovana o čemu je dao razloge u obrazloženju svoje presude. Sud ističe da osporenim presudama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica ne slaže sa stavom koji je vijeće Kantonalnog suda izrazilo u osporenoj presudi. Pošto se, dakle, radi o različitim pravnim shvatanjima, onda je jasno da ona, sama po sebi, ne mogu dovesti do povrede apelanticinih ustavnih prava. U konkretnoj situaciji sud je pravilno postupio kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženom ukine pravo stvarne služnosti kolskog i pješačkog prolaza preko njene nekretnine, s obzirom da bi se ovakva služnost mogla ukinuti samo ako od povlasnog dobra do javnog puta postoji mogućnost da se osposobi neka druga putna veza, lako i uz neznatne troškove, a da se mora imati u vidu omjer između troškova uređenja puta i štete od upotrebe postojeće služnosti.

12. Tuženi u odgovoru na apelaciju navodi da su i prvostepeni i drugostepeni sud pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo. Apelanticini zahtjevi da se ukinu presude i utvrdi povreda ustavnih prava su neutemeljeni. Ona je imala pravo pristupa sudu, u razumnom roku je sud odlučio o njenom zahtjevu, imala je pravo na djelotvoran pravni lijek, predlagala je izvođenje određenih dokaza, prisustovala je svim ročištima i imala kvalificiranog punomoćnika. Treba navesti činjenicu da je apelantica kupila sporne nekretnine od brata koji je u predmetnom sporu imao svojstvo tuženog, da je osam godina koristio pravo prijelaza preko zemljišta i da nema drugog, adekvatnog prilaza svojoj kući. Stoga, tuženi predlaže da se na temelju osporenih sudskih odluka, gornjih navoda i stanja u spisu, apelacija odbaci kao nedozvoljena ili odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» broj 6/98), relevantne odredbe glase:

Član 55.

Stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini. Stvarna služnost se može ustanoviti na određeno vrijeme ili za određeno doba godine.

Član 56.

Stvarna služnost vrši se na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina. Ako je za vršenje stvarne služnosti potrebno korištenje nekog uređaja ili poduzimanje neke radnje, troškove održavanja tog uređaja i poduzimanja te radnje, snosi vlasnik povlasne nekretnine. Ako uređaj ili radnja služi i interesima vlasnika poslužne nekretnine, troškove održavanja tog uređaja i troškove poduzimanja te radnje snose, srazmjerno koristi koju imaju, vlasnik povlasne i vlasnik poslužne nekretnine.

2. Osnovi zasnivanja stvarne služnosti Član 57.

Stvarna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom nadležnog organa i dosjelošću.

a) Zasnivanje stvarne služnosti pravnim poslom Član 58.

Na osnovu pravnog posla stvarna služnost stječe se upisom u javnu knjigu o nekretninama.

b) Zasnivanje stvarne služnosti odlukom nadležnog organa Član 59.

Odlukom suda ili drugog nadležnog organa, stvarna služnost ustanovljava se kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom. Služnost iz stava 1. ovog člana, stječe se danom pravomoćnosti odluke suda ili drugog nadležnog organa, ako zakonom nije drukčije određeno. Na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine, nadležni organ utvrđuje naknadu koju vlasnik povlasne nekretnine duguje vlasniku poslužne nekretnine.

c) Zasnivanje stvarne služnosti dosjelošću Član 60.

Stvarna služnost stječe se dosjelošću kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio. Stvarna služnost se ne može steći dosjelošću ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, prevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva.

3. Zaštita stvarne služnosti Član 61.

Vlasnik povlasne nekretnine ima pravo tužbom zahtijevati da se prema vlasniku poslužne nekretnine utvrdi postojanje stvarne služnosti. Na tužbu iz stava 1. ovog člana, shodno se primjenjuju odredbe člana 42. stav 2. ovog zakona.

Član 62.

Ako treća osoba vlasnika povlasne nekretnine protupravno ometa ili sprečava u vršenju stvarne služnosti, vlasnik povlasne nekretnine ima pravo tužbom zahtijevati da to ometanje ili sprečavanje prestane.

Član 63.

Vlasnik poslužne nekretnine ima pravo zahtijevati da prestane pravo stvarne služnosti kada ona postane nepotrebna za korištenje povlasne nekretnine, kao i kad prestane razlog zbog koga je bila zasnovana.

4. Prestanak stvarne služnosti Član 64.

Stvarna služnost prestaje: 1) ako se vlasnik poslužne nekretnine protivi njenom vršenju, a vlasnik povlasne nekretnine tri uzastopne godine nije vršio svoje pravo; 2) ako se ne vrši za vrijeme potrebno za njeno stjecanje dosjelošću; 3) ako ista osoba postane vlasnik poslužne i povlasne nekretnine, i 4) ako propadne povlasna ili poslužna nekretnina.

Član 65.

Ako se podijeli povlasna nekretnina, stvarna služnost ostaje u korist svih njenih dijelova. Vlasnik poslužne nekretnine ima pravo zahtijevati da stvarna služnost vlasnika dijela podijeljene povlasne nekretnine prestane, ako ne služi za potrebe tog dijela. Ako je podijeljena poslužna nekretnina, stvarna služnost ostaje samo na dijelovima na kojima je vršena.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1648/04 od 23. februara 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 23. marta 2004. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravičan postupak Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

19. Iz činjenica konkretnog predmeta slijedi da se ovaj spor odnosi na apelanticin tužbeni zahtjev da se ukine služnost na njenim nepokretnostima. Po svojoj prirodi, prava, čiju zaštitu apelantica traži, spadaju u imovinska prava i imaju stvarnopravni karakter. S obzirom da se radi o apelanticinim građanskim pravima i obavezama, član 6. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju.

20. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).

21. Ustavni sud je ranije u svojim odlukama zauzeo stav da se o tome je li poštovana pravičnost postupka prema zahtjevima člana 6. Evropske konvencije ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

22. Iz navoda apelacija i dokazne dokumentacije priložene uz spis, evidentno je da je apelantica tražila ukidanje postojeće, ranije uspostavljene služnosti. Glavni argument koji je pri tom navela odnosio se na navode da se krše njena ustavna prava činjenicom da se tuženom i dalje omogućava pravo stvarne služnosti kolskog i pješačkog prijelaza pokraj samog ulaza u njenu kuću i preko dvorišta. U konačnom odlučivanju o ovoj spornoj stvari sudovi su utvrdili da je tuženi prodao sporno zemljište opterećeno služnošću apelantici, da je postojeća stvarna služnost dakle već ranije uspostavljena i da ne postoje razlozi za njeno ukidanje s obzirom da tuženi nema drugi pristup svojoj nepokretnosti nego koristeći služnost na apelanticinoj nepokretnosti.

23. U pogledu apelanticinih navoda da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice u toku dokaznog postupka i nisu proveli sve predložene dokaze, Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica. Isto tako, Ustavni sud nije nadležan da ispituje način na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i sl. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Ne postoje naznake da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na proizvoljan način primijenili relevantno pravo i da su povrijedili apelanticino ustavno pravo na pravičan postupak.

24. Ustavni sud konstatira da nije predočen nijedan navod i dokaz koji bi ukazivali da je apelantici povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelantica je imala pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka. Prema tome, ni u jednoj fazi postupka apelantici nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Dalje, apelantici je pružena mogućnost javne rasprave pred svim sudovima pune jurisdikcije kao «suštinski element» prava na pravično suđenje.

25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

26. U svjetlu zaključka o nepostojanju kršenja prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelantica žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.

28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1180/05 (T. B.) | Sudska praksa | Aktio