Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1039/05 (Z. M.)

Odluka donesena 09. 02. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1039/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine, u predmetu broj AP-1039/05, rješavajući apelaciju Zajke Merdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zajke Merdića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1347/04 od 2. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zajko Merdić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Radinovića bb, općina Visoko, podnio je, 14. aprila 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1347/04 od 2. februara 2005. godine.

2. Rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), broj 03-34-328/02 od 1. decembra 2003. godine, po žalbi apelanta, preinačeno je rješenje Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, Zeničko-dobojskog kantona, broj 11-34-3241-3/00 od 9. aprila 2002. godine, na taj način što se «Termoelektrani Kakanj» u Kaknju (u daljnjem tekstu: poslodavac) nalaže da apelantu «uspostavi radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla u smislu člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu».

3. Apelant je, 28. maja 2004. godine, Općinskom sudu u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio prijedlog radi izvršenja navedenog rješenja Federalne komisije, predloživši da Sud donese rješenje, kojim će odrediti da je poslodavac dužan da u roku od osam dana od prijema rješenja o izvršenju, apelantu uspostavi radno-pravni status i vrati ga na poslove industrijskog milicionera, te uspostavi sva prava iz radnog odnosa, pod prijetnjom novčane kazne. Općinski sud je donio rješenje, broj I-871/2004 od 1. juna 2004. godine, kojim se određuje predloženo izvršenje.

4. Postupajući po prigovoru poslodavca, kao izvršenika, protiv navedenog rješenja o izvršenju, Općinski sud je donio rješenje, broj I-871/2004 od 23. jula 2004. godine, kojim obustavlja u cijelosti svoje ranije rješenje o izvršenju. Apelant se žalio protiv ovog rješenja Kantonalnom sudu.

5. Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanta, donio je osporeno rješenje, kojim je žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepeno rješenje od 23. jula 2004. godine. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo, da je u izreci isprave, na temelju koje je donijeto rješenje o izvršenju, poslodavcu-izvršeniku naloženo da apelantu «uspostavi radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla u smislu člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu». Prema mišljenju Suda, toj radnji nikako se ne može dati svojstvo obaveze izvršenika iz odredbi čl. 214, 215. i 216. Zakona o izvršnom postupku, jer u tim zakonskim odredbama se govori o obavezi poslodavca-izvršenika da zaposlenika vrati na rad, a takva obaveza nije naložena poslodavcu rješenjem Federalne komisije, kako to neosnovano u žalbi tvrdi apelant.

6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima, zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštutu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Federalne komisije apelantu utvrđen status zaposlenika na čekanju posla u smislu člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu. Ovo znači da poslodavac može zaposlenika na čekanju posla, pozvati na posao, a ako to ne učini u zakonom propisanom roku, zaposleniku prestaje radni odnos uz pravo na otpremninu (član 143. stav 4. Zakona o radu). Apelant je u izvršnom postupku tražio da sud naredi poslodavcu da bude vraćen na njegovo ranije radno mjesto, te da mu poslodavac uspostavi sva prava iz radnog odnosa, iako nije imao izvršni naslov za takvu tražbinu.

10. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim rješenjem ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

11. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1039/05 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio