Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2424/05 (I. Š.)

Odluka donesena 09. 02. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2424/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine, u predmetu broj AP-2424/05, rješavajući apelaciju Ismeta Šarčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Šarčevića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj SU-34/05 od 28. oktobra 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj

IKS-81/02 od 4. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismet Šarčević (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Bekir Gavrankapetanović i Damir Koldžo, advokati iz Sarajeva, podnio je, 30. novembra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj SU-34/05 od 28. oktobra 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj IKS-81/02 od 4. oktobra 2005. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio obustavu izvršenje osporenih rješenja, kojima je odbijena apelantova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Pravomoćnom i izvršnom presudom Kantonalnog suda u Bihaću, broj K-49/00 od 12. aprila 2001. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda FBiH, broj Kž-290/01 od 21. marta 2002. godine, apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, zbog produženog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH.

3. Osporenim rješenjem Općinskog suda, koje je potvrđeno navedenim rješenjem Kantonalnog suda, odbijena je apelantova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora, utvrđene navedenom pravosnažnom presudom. U obrazloženju rješenja Općinskog suda je navedeno da je ranijim rješenjem istog suda apelantu odloženo izvršenje kazne zatvora na period od tri mjeseca iz razloga navedenih u članu 27. stav 1. tačka 4. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija FBiH. Rješavajući po ponovljenoj molbi za odlaganje izvršenja kazne zatvora, Općinski sud je donio osporeno rješenje, našavši da nisu opravdani razlozi za dalje odgađanje izvršenja kazne, naročito ako se uzme u obzir da se, prema zakonskoj odredbi, po istom osnovu izvršenje kazne može odložiti najduže 3 mjeseca.

4. U apelaciji apelant navodi da je putem Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: prvostepeni sud) uložio zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv navedene presude Vrhovnog suda. Prvostepeni sud je, na osnovu člana 405. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FbiH, donio rješenje kojim je obustavio izvršenje kazne zatvora do okončanja postupka po zahtjevu za zaštitu zakonitosti pred Vrhovnim sudom FBiH. Nakon ovoga prvostepeni sud je, 4. marta 2005. godine, pod istim brojem K-49/00, donio rješenje na osnovu istog člana, kojim je prethodno rješenje o obustavljanju izvršenja kazne zatvora stavio van snage, te donio naredbu u pogledu izvršenja kazne zatvora i rješenje dostavio Općinskom sudu. Apelant se žalio protiv navedenog rješenja od 4. marta 2005. godine, međutim o ovoj žalbi prvostepeni sud nije odlučio. Apelant smatra da je navedeno rješenje nezakonito, jer ga zakon ne poznaje. Takođe je naveo da je u obrazloženju rješenja od 4. marta 2005. godine navedeno da je uzeto u obzir da navedeni postupak po zahtjevu za zaštitu zakonitosti stoji na Vrhovnom sudu, po kojem još nije odlučeno, te imajući u vidu odredbe zakona koje se odnose na zastaru izvršenja kazne, Sud je, iz razloga svrsishodnosti odlučio kao u dispozitivu navedenog rješenja. Apelant se žali na ovakvo obrazloženje, smatrajući da pojedinac ne može snositi posljedice neažurnosti državnih organa.

5. Apelant u apelaciji navodi da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava na slobodu i ličnu sigurnost zagarantirana članom II/3.d) Ustava Bosne i hercegovine i članom 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelant pravosnažnom presudom osuđen na kaznu zatvora, te da je pravosnažnošću presude ispunjen zakonski uvjet za izvršenje kaznene sankcije. Zakon o izvšenju kaznenih sankcija u Federaciji Bosne i Hercgovine predviđa mogućnost odlaganja izvršenja kazne u određenim slučajevima, što je apelant koristio. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantovom zahtjevu za odlaganje izvršenja kazne zatvora, već jedanput udovoljeno, zbog čega je izvršenje kazne zatvora odloženo za tri mjeseca. Ponovni apalenatov zahtjev za odlaganje izvršenja kazne, koje je traženo iz istih razloga kao i ranije, odbijen je u skladu s navedenim zakonom, osporenim rješenjem Općinskog suda. Ustavni sud takođe primjećuje da postupak po zahtjevu za zaštitu zakonitosti, koji je apelant uložio protiv drugostepene presude teče pred nadležnim Vrhovnim sudom FBiH. Međutim, zahtjev za zaštitu zakonitosti kao vanredni pravni lijek nema suspenzivno dejstvo, odnosno svojstvo da sam po sebi odlaže izvršenje pravosnažne presude.

9. Ustavni sud naglašava da prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, po svom sadržaju, spadaju u temeljna prava zaštićena Evropskom konvencijiom odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A-

311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtijeva od strane nacionalnog zakona, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta čak i kad po stanovištu suda, to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi, Evropski sud za ljudska prava Bozano, presude od 18. decembra 1986. godine, serija A-111, i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170).

10. Apelant se u konkretnom predmetu žali na povredu prava na slobodu i ličnu sigurnost, koje je zaštićeno članom 5. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu da se apelant još uvijek nalazi na slobodi do povrede ovog prava u vrijeme podnošenja apelacije nije ni moglo doći. Dakle, apelant još uvijek nije lišen slobode, što bi bio uvjet da se može koristiti garancijama koje mu daje član 5. Evropske konvencije. Međutim, u slučaju i da je lišen slobode, njegova prava zagarantirana članom 5. Evropske konvencije ne bi bila povrijeđena, budući da je jedan od osnova po kome se određena osoba može lišiti slobode jeste «zakonito lišenje slobode po presudi nadležnog suda». Ustavni sud zapaža da bi se u slučaju apelanta upravo radilo o «zakonitom lišenju slobode po presudi nadležnog suda». Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu ne postoji opravdan zahtjev apelanta, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih apelantovih prava.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2424/05 (I. Š.) | Sudska praksa | Aktio