Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-906/05 (M. A.)
Odluka donesena 09. 02. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-906/05
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broju AP 906/05, rješavajući apelaciju Mladena Amidžića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 9. veljače 2006. godine je donio
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mladena Amidžića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Kž-93/03 od 15. prosinca 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj K-7/02 od 21. listopada 2002. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mladen Amidžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zoran D. Malešević, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 1. travnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-93/03 od 15. prosinca 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-7/02 od 21. listopada 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Osnovnog javnog tužiteljstva (u daljnjem tekstu: Osnovno javno tužiteljstvo) je zatraženo 29. lipnja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. srpnja 2005. godine, a Osnovni sud 20. srpnja 2005. godine. Osnovno javno tužiteljstvo nije dostavilo odgovor.
4. Na temelju članka 25. stavak 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 27. srpnja 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj K-77/02 od 21. listopada 2002. godine apelant je, zajedno sa još trinaest optuženih, proglašen krivim za kazneno djelo sudjelovanja u skupini koja je izvršila kazneno djelo iz članka 373. stavak 2. u svezi stavka 1. Kaznenoga zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca.
7. Osnovni sud je tijekom postupka proveo dokaze koje su predložile i optužba i obrana, uključujući, između ostaloga, i saslušanje brojnih svjedoka, te je zaključio da su apelant i ostali optuženi počinili navedeno kazneno djelo, budući da su kritičnog dana sudjelovali u skupini koja je nasilnim putem pokušala spriječiti održavanje ceremonije postavljanja temeljnog kamena za izgradnju Ferhat-pašine džamije u Banjaluci. Osnovni sud je ustvrdio da su se apelant i suoptuženi nalazili među građanima koji su okruživali prostor u kojem se održavala ceremonija i sudionike, da su iz te skupine upućivane uvrede, bacano kamenje i drugi predmeti na zgradu Islamske vjerske zajednice i na sudionike ceremonije. Pri tomu je oko 30 osoba, sudionika ceremonije, zadobilo tjelesne povrede, a jedna osoba je usljed nanesenih teških tjelesnih povreda preminula. Također, tom prigodom je nanesena i značajna materijalna šteta tako što su kamenovani autobusi koji su prevozili sudionike ceremonije, a potom su ti autobusi zapaljeni i potpuno su izgorjeli, pa su sudionici ceremonije na koncu morali biti evakuirani.
8. Osnovni sud je obrazložio da za izvršenje ovoga kaznenoga djela nije potrebito da svaki od sudionika skupine poduzme određeni postupak kojim izravno sudjeluje u nastanku posljedice. Naprotiv, za izvršenje ovog kaznenog djela odgovara svaki sudionik skupine koji «verbalno, povicima, gestikulacijama ili na bilo koji drugi način bjelodano odobrava akt nasilja i odobrava zajedničko kriminalno djelovanje skupine». Da bi osoba bila sudionik skupine, kako zaključuje Osnovni sud, «potreban je njezin promišljaj, te da je ona bila svjesna da sudjeluje u skupini radi narušavanja javnoga reda».
9. Okružni sud je Presudom broj Kž-93/03 od 15. prosinca 2004. godine odbio prizive apelanta i drugih suoptuženih, a djelomično je uvažio priziv Osnovnog javnog tužiteljstva i preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu o kazni, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci. Okružni sud je zaključio da u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Također, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud, na temelju provedenih dokaza, svestrano analizirao sve bitne elemente bića konkretnog kaznenog djela. Također, Okružni sud navodi da je zakon propisao odgovornost i za samo sudjelovanje u skupini, te zaključuje da je prvostupanjski sud to pravilno utvrdio i o tomu dao valjane razloge u svojoj odluci. Okružni sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i obrazložio oblik vinosti apelanta i suoptuženih, zaključivši da su glede temeljne posljedice postupali sa izravnim promišljajem, a glede smrti jedne osobe sa nesvjesnim nemarom.
10. Okružni sud je, također, odbio i prizivne navode apelanta i suoptuženih o tomu da prvostupanjska odluka ne sadrži obrazloženje o «zajedničkom djelovanju skupine i jedinstvenom promišljaju optuženih glede posljedica inkriminiranog djela». Naime, Okružni sud smatra da je prvostupanjski sud vrlo decidirano obrazložio vremenski i prostorni kontinuitet skupine, te pojedinačnu i zajedničku aktivnost njezinih sudionika. Na temelju toga je pravilno izveden zaključak da su optuženi kao sudionici skupine iskazali «nedvojbeno htijenje da povicima, psovkama, potporom istomišljenicima, fizičkom snagom i djelovanjem i na drugi način naruše javni red i mir na najgrublji način i probiju kordon policije koja je javni red i mir osiguravala». Odlučujući o kaznama, Okružni sud je zaključio da su apelantu i nekima od suoptuženih kazne preblago odmjerene, te da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir «težinu, društvenu opasnost, pa i političku dimenziju počinjenog kaznenoga djela», te je stoga preinačio prvostupanjsku presudu u tome dijelu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Povredu ovoga prava apelant vidi u tomu što sudovi nisu utvrdili «bitan učinak okrivljenog», jer apelant nije ni na koji način sudjelovao u skupini već je samo bio nazočan na tome području «gdje se nalaze brojni kafići». Apelant navodi da se masa kretala nekontrolirano, da je galamila, a neki su bacali jaja i druge predmete. U jednom trenutku apelant je izašao iz kafića i «počeo galamiti na masu koja mu smeta da mirno sjedi u kafiću», ali je prestao odmah čim ga je policajac koji je bio u blizini «opomenuo zbog nepristojnog ponašanja». Smatra da ni na koji način nije dokazano da je sudjelovao u skupini sa promišljajem, da je počinio nasilje prema bilo kome, niti da je poznavao kojega od suoptuženih.
b) Odgovor na apelaciju
12. Okružni sud pobija navode iz apelacije i smatra da su svi apelantovi navodi o navodnom kršenju prava neutemeljeni, te da se apelant samo «upušta u ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjenu provedenih dokaza». Okružni sud smatra da apelantovo pravo na pravično suđenje ni na koji način nije povrijeđeno, te da je postupak u cijelosti proveden sukladno zakonu i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
13. Osnovni sud, također, pobija navode iz apelacije i navodi da je apelant iste navode isticao i u prizivu protiv prvostupanjske presude, te na sjednici Vijeća Okružnog suda održanoj glede njegovog priziva. Međutim, apelantovi prizivni navodi su odbijeni, te su, prema mišljenju Osnovnog suda, neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju njegovih ustavnih prava.
V. Relevantni propisi
14. U Kaznenom zakoniku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 22/00) relevantne odredbe glase:
«Sudjelovanje u skupini koja izvrši kazneno djelo Članak 373.
(1) Tko sudjeluje u skupini ljudi koja zajedničkim djelovanjem izvrši kakvo nasilje prema ljudima, uništi ili ošteti imovinu veće vrijednosti, ili učini neko drugo teško nasilje, ili koja pokuša izvršiti takva kaznena djela, kaznit će se za samo sudjelovanje kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(2) Ako je prigodom djelovanja skupine iz stavka 1. ovog članka jedna ili više osoba lišena života ili teško tjelesno povrijeđena, sudionik skupine za samo sudjelovanje kaznit će se zatvorom od jedne do pet godina. [...]»
VI. Dopustivost
15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-93/03 od 15. prosinca 2004. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelant je primio 31. siječnja 2005. godine, a apelacija je podnesena 1. travnja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije bjelodano (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
20. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
[…] (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenoga postupka.» Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
21. Apelant se žali protiv presuda donesenih u kaznenome postupku koji je protiv njega vođen, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovome predmetu. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak
1. Europske konvencije.
22. Ustavni sud nije općenito nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila bjelodano proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
23. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što sudovi nisu pravilno utvrdili da je on počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, budući da izvedeni dokazi na to ne upućuju. Dakle, temeljni apelantov prigovor je da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenice u konkretnom predmetu, te pogrešno primijenio materijalno pravo. U tome smislu Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj je zadatak redovitih sudova, a prvenstveno prvostupanjskoga suda, ocijeniti izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnome predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima bjelodano proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod prisegom oprečne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima, broj 1996-II, stavak 78).
24. Ustavni sud smatra da su apelantovi prigovori o tomu da sudovi nisu pravilno ocijenili izvedene dokaze neutemeljeni i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da je procjena dokaza od redovitih sudova u konkretnom slučaju bila bjelodano proizvoljna, niti da je dokazni postupak zlorabljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stajališta u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je prvostupanjski sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u prizivu na prvostupanjsku odluku, niti apelant navodi ijedan poseban procesni postupak za koji smatra da mu je njime povrijeđeno pravo na pravičan postupak.
25. U svezi pitanja je li sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je apelant kriv za kazneno djelo sudjelovanja u skupini koja je izvršila kazneno djelo iz članka 373. stavak 1. u svezi stavka 2. KZRS, Ustavni sud naglašava da nije nadležan taj aspekt preispitivati sve dok se radi o tumačenju odredaba pozitivno-pravnih propisa, osim ako je zakon bjelodano proizvoljno primijenjen. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to da su redoviti sudovi proizvoljno utvrdili apelantovu odgovornost za navedeno kazneno djelo ili da su proizvoljno primijenili zakon. Naprotiv, i prvostupanjski i drugostupanjski sud su vrlo detaljno analizirali bit ovog kaznenoga djela i dali uvjerljivo obrazloženje za svoje zaključke da su apelant i suoptuženi sudjelovali u izvršenju kaznenoga djela za koje se terete. Glede apelantovih navoda da on osobno nije učinio nikakvo nasilje, Ustavni sud smatra da su sudovi pozorno analizirali ovo pitanje i dali veoma detaljno i razvidno tumačenje bića navedenog kaznenoga djela, te da nisu zlorabili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelje pobijane odluke.
26. Na temelju navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u kaznenom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan ili da je zakon proizvoljno primijenjen.
28. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić