Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-976/05 (M. K.)

Odluka donesena 09. 02. 2006.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Hitno privođenje nadležnoj sudskoj vlasti
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-976/05

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 976/05, rješavajući apelaciju Milivoja Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Usvaja se apelacija Milivoja Kneževića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milivoj Knežević (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u KPZ «Kula» Istočno Sarajevo, kojeg zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. aprila 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-39/05 od 18. marta 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor koji je pobijanim rješenjem produžen.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 20. maja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju, a 1. jula 2005. godine da dostave svoje spise i to Sud BiH spis broj K-7/05, a Tužilaštvo BiH spis na osnovu kojeg je protiv apelanta podignuta optužnica, broj KT-238/04.

3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 1. juna 2005. godine, a Tužilaštvo BiH 15. jula 2005. godine. Također, Sud BiH je dostavio traženi spis 18. jula 2005. godine, a Tužilaštvo BiH nije dostavilo spis.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 25. jula 2005. godine dostavljeni apelantu.

5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 976/05 od 18. maja 2005. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 14. jula 2004. godine lišen slobode, a Rješenjem Suda BiH broj KPP-198/04 od 15. jula 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem vijeća Suda BiH broj Kv-144/04 od 29. jula 2004. godine, protiv njega je određen pritvor zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 1. u vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe službenog položaja iz člana 220. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). Protiv apelanta je tokom prethodnog postupka produžavan pritvor dva puta, i to rješenjima br. Kv- 157/04 od 11. augusta 2004. godine i Kv-202/04 od 13. oktobra 2004. godine. Također, tokom prethodnog postupka Sud BiH je, na zahtjev Tužilaštva BiH, u dva navrata izdao naredbu za privođenje apelanta u Tužilaštvo BiH radi saslušanja.

8. Nakon što je protiv apelanta Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu broj Kt-238/04 od 7. januara 2004. godine, sudija za prethodno saslušanje je Rješenjem broj KPS-02-1 od 10. januara 2005. godine naredio produženje pritvora protiv apelanta. Vijeće Suda BiH je Rješenjem broj Kv-04/05 od 21. januara 2005. godine uvažilo apelantovu žalbu protiv navedenog rješenja i predmet vratilo na ponovno odlučivanje. Nakon toga je sudija za prethodno saslušanje ponovo donio Rješenje o određivanju pritvora broj Kps-02-1/05 od 24. januara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vijeća Suda BiH broj Kv-14/05 od 2. februara 2005. godine.

9. Apelant je 2. februara 2005. godine izveden pred sudiju za prethodno saslušanje radi izjašnjenja o krivici, pa je apelant u prisustvu svog branioca izjavio da nije kriv. Nakon toga zakazan je glavni pretres pred drugim sudijom za 24. februar 2005. godine, kada je pročitana optužnica, te «formalno započet glavni pretres uz uvodne riječi tužioca BiH, branilaca optuženih i optuženih», dakle i apelanta. Glavni pretres je nastavljen 3. marta 2005. godine izvođenjem dokaza optužbe, a pretres koji je bio zakazan za 10. mart 2005. godine je odložen zbog nedolaska svjedoka optužbe. Glavni pretres je nastavljen 28. marta 2005. godine i 5. aprila 2005. godine daljnjim izvođenjem dokaza optužbe.

10. Nakon toga je apelantu Rješenjem broj Kv-45/05 od 9. marta 2005. godine, koje je potvrđeno osporenim Rješenjem broj Kž-39/05 od 18. marta 2005. godine, ponovo produžen pritvor. Sud BiH je 4. maja 2005. godine donio prvostepenu Presudu broj K-7/05, koja još nije postala pravosnažna.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da je produžavanjem pritvora, u kojem se nalazi od 15. jula 2004. godine pa dalje, prekršeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti zato što se tokom istrage nalazio u pritvoru koji je produžavan u više navrata, a da ga pri tom, kako navodi, «nikada nije saslušalo ovlašteno lice».

b) Odgovor na apelaciju

12. Sud BiH u svom odgovoru osporava navode iz apelacije i ističe da su rješenja o pritvoru i produžavanju pritvora protiv apelanta pravilna i zakonita i da njima nije povrijeđena nijedna odredba Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, Sud BiH navodi da su apelant i drugi okrivljeni u istom predmetu saslušani 2. februara 2005. godine pred sudijom za prethodno saslušanje, «gdje su mogli navesti i svoje razloge vezano za pritvor». Ako bi se i radilo o kakvoj povredi člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Sud BiH smatra da bi se ta povreda «morala svrstati u relativno bitnu povredu koja nije mogla biti od uticaja na razloge odluka vezanih za pritvor».

13. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju navelo da Ustavni sud može odlučivati i bez njihovog odgovora, ali da osporavaju dopustivost apelacije zato što krivični postupak protiv apelanta još nije pravosnažno okončan. Također, navode da pretpostavljaju «da će se Sud BiH u svom odgovoru izjasniti na navode iz apelacije da apelanta nije prilikom određivanja pritvora saslušalo ovlašteno lice». Također, Tužilaštvo BiH navodi da nije u mogućnosti dostaviti traženi spis, jer je Tužilaštvu BiH «veoma teško uopće definirati šta bi se podrazumijevalo pod kompletnim spisom».

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 36/03 i 26/04) relevantne odredbe glase:

«Član 134.

(1) Pritvor se određuje rješenjem Suda, a na prijedlog tužioca. [...] Član 135.

(1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. [...] Član 139. stav 4.

(4) Tužilac je dužan lice lišeno slobode ispitati bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata i u tom roku odlučiti da li će lice lišeno slobode pustiti na slobodu ili će sudiji za prethodni postupak poslati zahtjev za određivanje pritvora. Sudija za prethodni postupak će odmah, a najkasnije u roku od 24 sata donijeti odluku o određivanju pritvora ili o puštanju na slobodu. [...]»

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj Kž-39/05 od 18 marta 2005. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovo rješenje apelant je primio 21. marta 2005. godine, a apelaciju je podnio 11. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

20. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.»

21. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...] c.zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast [...].»

22. U pogledu primjenjivosti člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), on odnosi isključivo na kategoriju osoba spomenutih u stavu 1. tačka c. ovog člana, tj. na one koji su u pritvoru (vidi presude B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine, serija A-175 i Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311). Apelant je lišen slobode i pritvor protiv njega je određen zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo i, kako se to u Rješenju o određivanju pritvora broj KPP-198/04 od 15. jula 2004. godine navodi, da bi se spriječilo da «uništi, sakrije ili izmijeni dokaze, kako materijalne tako i utjecajem na svjedoke, saučesnike ili eventualne prikrivače». Stoga, Ustavni sud smatra da je član 5. stav 3. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

23. S obzirom na to, Ustavni sud treba ispitati je li apelant kod određivanja pritvora izveden «odmah» pred sudiju ili «drugo lice koje je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast», kako to član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva.

24. Evropski sud je u nizu svojih presuda ukazao na značaj člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naročito je naglasio da «glavna svrha ovog stava u vezi sa članom 5.1.c. je da pruži pojedincima lišenim slobode specijalne garancije: postupak sudske prirode čija je svrha da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schiesser protiv Švicarske od 4. decembra 1979, serija A broj 34 i Skoogstrom protiv Švedske od 15. jula 1983. godine, serija A broj 83), kao i «da osigura da svako hapšenje ili pritvor budu što je moguće kraći» (vidi Izvještaje od 13. jula 1983. godine, stranica 13. i str. 30-31).

25. Osim naglašavanja izuzetnog značaja člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Evropski sud je u više svojih presuda utvrdio kršenje navedenog člana kada pritvorena osoba nije odmah, tj. u najkraćem mogućem vremenu, izvedena pred sudiju. Ključni dio zahtjeva za sudsku reviziju je taj da se ta revizija inicijalno mora desiti «promptno», što proizlazi iz općeprisutne zabrane bilo kakve proizvoljnosti kad se radi o pritvoru. Gornja granica intervala između inicijalnog pritvora i trenutka stavljanja pritvorenog lica pod sudski nadzor se mora, prema praksi Evropskog suda, cijeniti s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja. Evropski sud je bez oklijevanja utvrdio kršenje ovog prava kada je prošlo petnaest dana od pritvaranja do izvođenja pritvorenog lica pred sudiju (vidi Evropski sud za ljudska prava, McGoff protiv Švedske, presuda od 26. oktobra 1984. serija A broj 83, ili kada je prošlo tri mjeseca od pritvaranja do izvođenja pred sudiju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Assenov i ostali protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji 1998-VIII). Međutim, kršenje ovog prava je utvrđivano i u slučajevima kada ovi periodi nisu bili ekstremno dugi. Evropski sud je utvrdio da postoji povreda člana 5. stav 3. Evropske konvencije u slučaju kada ni jedan od podnositelja predstavke nije zapravo izveden pred sudiju ili sudskog službenika dok je bio u pritvoru, koji je trajao četiri dana i šest sati u jednom, a šest dana i šesnaest i po sati u drugom slučaju. Pri tome su uzete u obzir posebne okolnosti konkretnog slučaja, tj. činjenica da se radilo o borbi protiv terorizma i teškoćama u prikupljanju prihvatljivih i upotrebljivih dokaza, što je moglo imati efekta na dužinu pritvora. Međutim, Evropski sud je, tumačeći pojam «promptno», zaključio da «pridati takav značaj posebnim karakteristikama ovog predmeta da se opravda ovako dugi period pritvora bez pojavljivanja pred sudijom ili drugim sudskim organom bilo bi neprihvatljivo široko tumačenje vrlo jednostavnog značenja riječi 'promptno'» što bi «bitno oslabilo procesnu garanciju pojedinca i podrazumijevalo posljedice koje bi ugrozile samu suštinu prava zaštićenog ovom odredbom» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. novembra 1988. godine, serija A- 145-B, stav 62).

26. U konkretnom slučaju apelant je lišen slobode 14. jula 2004. godine, a Rješenjem Suda BiH broj KPP-198/04 od 15. jula 2004. godine protiv njega je određen pritvor. Pritvor je u prethodnom postupku produžavan u dva navrata «na osnovu stanja u spisu», a optužnica je potvrđena 7. januara 2005. godine, nakon čega je doneseno novo rješenje o produžavanju pritvora 10. januara 2005. godine. U tom periodu apelant nije niti jednom izveden pred sudiju. Apelant je prvi put izveden pred sudiju 2. februara 2005. godine radi izjašnjavanja o krivici, što ističe i Sud BiH u svom odgovoru na apelaciju. Dakle, apelant je saslušan pred sudijom za prethodno saslušanje kada se izjasnio o krivici, a zatim je imao priliku i dati uvodnu riječ na glavnom pretresu uz pomoć izabranog branioca, što znači da je «izveden pred sudiju». Međutim, apelant je proveo u pritvoru više od šest mjeseci, a da nije izveden pred sudiju ili «drugo lice koje je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast».

27. U vezi sa navodima Tužilaštva BiH da je «optužnica proistekla iz izuzetno obimne istrage koja je pokrenuta u vezi sa zloupotrebom CIPS-ovog Projekta kod izdavanja identifikacionih dokumenata građana, koja je još u toku i nije okončana», Ustavni sud smatra da bez obzira na ove navode period pritvora apelanta od preko šest mjeseci u prethodnom postupku bez izvođenja pred sudiju, ni u kojem slučaju nije prihvatljiv sa aspekta prava zaštićenog članom 5. stav 3. Evropske konvencije. Kompleksnost i obim istrage ne može predstavljati opravdanje za ovako drastično kršenje ovog prava. S obzirom na navedenu jurisprudenciju Evropskog suda, ali i na vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da ovaj period ni u kojem slučaju ne ispunjava zahtjev koji član 5. stav 3. Evropske konvencije postavlja, jer se ne može smatrati «promptnim» ili «najkraćim mogućim vremenom» (vidi Odluku o privremenoj mjeri Ustavnog suda broj AP 921/04 od 19. novembra 2004. godine).

28. Ustavni sud, također, ukazuje da, iako je tokom trajanja pritvora u prethodnom postupku apelanta u dva navrata saslušalo Tužilaštvo BiH, prema praksi Evropskog suda položaj tužioca ne zadovoljava kriterij naveden u članu 5. stav 3. Evropske konvencije. Evropski sud je naveo da je osnovni razlog taj što je tužilac, zato što obavlja i istražne i tužilačke funkcije, stranka u postupku i ne može se očekivati da lice koje je u toj ulozi, može biti smatrano «licem koje je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast» u smislu ovog člana. Također, iako je rješenje o određivanju i produžavanju pritvora donosio sud, nespojivo je sa suštinom člana 5. stav 3. Evropske konvencije da se pritvor određuje i produžava, a da lice ne bude izvedeno pred sud koji odlučuje o pritvoru u najkraćem mogućem roku, kako je to već rečeno.

29. Također, iako prema Zakonu o krivičnom postupku ne postoji striktna obaveza da lice koje se pritvara bude izvedeno pred sudiju, ovo ne može biti opravdanje za kršenje prava garantiranih Evropskom konvencijom. Naime, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, dok prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu «da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.». To znači da redovni sudovi trebaju direktno primijeniti odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije u slučajevima kada Zakon o krivičnom postupku ne propisuje striktnu obavezu da se uhapšeno lice, tj. lice kojem je određen pritvor, izvede «odmah» pred nadležnog sudiju radi davanja iskaza.

30. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

31. Također, Ustavni sud ukazuje da je povodom naloga Ustavnog suda iz Odluke broj AP 921/04 od 19. novembra 2004. godine Sud BiH obavijestio Ustavni sud da je na Općoj sjednici, održanoj 6. oktobra 2004. godine, donio zaključak po kojem se primjena člana 5. stav 3. Evropske konvencije smatra obaveznom, te da su sudije za prethodni postupak obavezne, prilikom razmatranja prijedloga za određivanje pritvora, a prije donošenja svoje odluke, pozvati optuženog, čime će se ispuniti obaveza iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije da se lice lišeno slobode odmah izvede pred sudiju.

32. U konkretnom predmetu, međutim, Ustavni sud konstatira da je apelantu pritvor određen, a nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda i zaključka Opće sjednice Suda BiH produžavan bez njegovog izvođenja pred sudiju, dakle suprotno članu 5. stav 3. Evropske konvencije i navedenom zaključku Opće sjednice Suda BiH od 6. oktobra 2004. godine. O obaveznoj primjeni ovog člana nije čak vodilo računa ni vijeće Suda BiH koje je odlučivalo o apelantovim žalbama protiv rješenja kojim mu je pritvor produžavan, a Sud BiH se u svom odgovoru na apelaciju nije izjasnio o razlozima zbog kojih u konkretnom slučaju nije direktno primijenjen član 5. stav 3. Evropske konvencije, kako je Sud BiH naložio na svojoj Općoj sjednici od 6. oktobra 2004. godine. Stoga, Ustavni sud ponovo naglašava obavezu Suda BiH da preduzme potrebne mjere s ciljem poštivanja ustavnih prava svih osoba u postupcima koji se vode pred tim sudom.

33. Ustavni sud podsjeća da, izuzetno, na zahtjev apelanta, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu i da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu ove štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. Međutim, u konkretnom slučaju, apelant uz apelaciju nije podnio ovakav zahtjev.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada se protiv lica lišenog slobode odredi, a zatim i produžava pritvor a da to lice nije «odmah» izvedeno pred sudiju radi davanja iskaza. Pri tome nije odlučujuće da li Zakon o krivičnom postupku BiH takvo postupanje striktno propisuje, budući da prema Ustavu Bosne i Hercegovine odredbe Evropske konvencije imaju prioritet nad svim domaćim pravom i moraju se direktno primjenjivati.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-976/05 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio