Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-895/05 (R. M.)
Odluka donesena 09. 02. 2006.
- Izvršni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-895/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine, u predmetu broj AP 895/05, rješavajući apelaciju Radivoja Markovića i Ministarstva odbrane Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radivoja Markovića podnesena zbog nemogućnosti izvršenja rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjoj Luci broj I-3119/04. od 2. decembra 2004.
godine, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ministarstva odbrane Republike Srpske, podnesena protiv naredbe Osnovnog suda u Novom Gradu, broj Ki-44/93 od 3. augusta 2004. godine, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Radivoj Marković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banje Luke, podnio je, 29. marta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti provođenja rješenja o dozvoli izvršenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekastu: Osnovni sud), broj I-3119/04 od 2. decembra 2004. godine, kojim se određuje prinudno izvršenje naredbe Osnovnog suda u Novom Gradu, broj Ki-44/93 od 3. augusta 2004. godine.
2. Ministarstvo odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant-izvršenik), koje zastupa Vojno pravobranilaštvo Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu Vojno pravobranilaštvo VRS), podnio je, 16. aprila 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv naredbe Osnovnog suda u Novom Gradu, broj Ki-44/93 od 3. augusta 2004. godine.
3. Ustavni sud je, na osnovu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da se radi o dvije apelacije po istom pitanju iz nadležnosti Ustavnog suda, odlučio da se apelacije, br. AP- 895/05 i AP -1062/05 spoje, vodi jedan postupak i donese jedna odluka, broj AP- 895/05.
4. Na osnovu krivične prijave Vojne policije od 26. augusta 1993. godine, Vojno tužilaštvo pri komandi prvog Krajiškog korpusa Banja Luka, podnijelo je zahtjev za provođenje istrage protiv apelanta i drugih lica, radi sumnje da su učinili krivično djelo pomaganja neprijatelja iz člana 120. stav 2., tada važećeg, Krivičnog zakona SFRJ. Ovlaštena lica Vojne policije Vojne pošte 7088 su tom prilikom od apelanta privremeno oduzeli novac i 400 paketa cigareta, o čemu su izdali potvrdu. Međutim, oduzete predmete nisu predali sudu, već su ti predmeti ostali u njihovom posjedu. Javni tužilac je naknadno odustao od krivičnog gonjenja apelanta, pa je Osnovni sud u Novom Gradu obustavio istragu rješenjem, broj Ki-44/93 od 4. novembra 1996. godine. Apelantu, međutim, nisu vraćene privremeno oduzete stvari, zbog čega se on obratio Osnovnom sudu u Novom Gradu radi vraćanja tih stvari, na osnovu člana 215. u vezi sa članom 500. Zakona o krivičnom postupku.
5. Osnovni sud u Novom Gradu je naredbom, broj Ki-44/93 od 3. augusta 2004.
godine, naložio izvršeniku da apelantu odmah po prijemu navedene naredbe vrati privremeno oduzete stvari i oduzeti iznos od 910 KM. Sud je obrazoložio da ne postoje dokazi da je Vojna pošta 7088, koja je od apelanta privremeno oduzela stvari, izvršila povrat oduzetih predmeta, niti ih je ikada predala sudu. Osnovni sud u Novom Gradu je izvršenje obaveze naredio resornom ministarstvu, budući da «sada u Novom Gradu više ne postoji navedena Vojna pošta, niti sud ima saznanja gdje su smještene stvari iz izreke naredbe koje treba vratiti».
6. Apelant je prvo pokušao vansudskim putem izvršiti navedenu naredbu, ali je od strane Vojnog pravobranilaštva VRS, 27. septembra 2004. godine, obaviješten da nema mogućnosti za provođenje naredbe, budući «da se radi o materijalnoj šteti koja je prouzrokovana u periodu ratnih dejstava», što potpada pod Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu), koji predviđa posebne modalitete isplate tzv. «ratne štete».
7. Budući da apelant nije uspio sa zahtjevom za vansudsko izvršenje naredbe suda o vraćanju privremeno oduzetih stvari, podnio je prijedlog za prinudno izvršenje navedene naredbe, koje je Osnovni sud dozvolio rješenjem, broj I-3119/04 od 2. decembra 2004. godine. Ovim rješenjem izvršeniku je naloženo da odmah preda apelantu 400 paketa cigareta, kao i da isplati iznos od 210 KM, a ukoliko izvršenik ne raspolaže sa navedenom robom, da isplati apelantu iznos od 260.000 KM, kao protuvrijednost oduzete robe, a prema nalazu vještaka dostavljenom uz prijedlog za izvršenje. Izvršenik je protiv ovog rješenja izjavio prigovor, koji je Osnovni sud odbio rješenjem, broj I-3119/04 od 5. januara 2005. godine. Ovim rješenjem, sud je, također, ispravio dio rješenja o izvršenju koji se odnosi na oduzeti novčani iznos, pa je iznos od 210 KM zamijenio iznosom od 910 KM, koji je naznačen i u naredbi o povratu privremeno oduzetih predmeta. Izvršenik je protiv ovog rješenja izjavio žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci, o kojoj još nije odlučeno. Međutim, budući da žalba ne odlaže provođenje rješenja o izvršenju, Osnovni sud je rješenje o izvršenju dostavio Trezoru RS na izvršenje.
8. Nakon toga, Osnovni sud je, 4. marta 2005. godine, dopisom obavijestio Trezor RS da «ne provodi rješenje o izvršenju, jer je uložena žalba i po mišljenju ovog suda osnovana». Trezor RS je zatim, 14. marta 2005. godine, rješenje o izvršenju vratio Osnovnom sudu, pozivom na član
170. Zakona o izvršnom postupku.
9. Apelant smatra da mu je, zbog neprovođenja rješenja o izvršenju, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da se u konkretnom slučaju, ne radi o materijalnoj šteti nastaloj u toku rata u smislu Zakona o unutrašnjem dugu, niti o obavezi koja bi poticala iz osnova naknade štete, već o obavezi izvršenika da vrati predmete privremeno oduzete radi vođenja krivičnog postupka. Osim toga, kako apelant dalje navodi, rješenje o izvršenju glasi prvenstveno na vraćanje oduzetih stvari, a tek u nemogućnosti takvog izvršenja, na novčanu obavezu. Apelant smatra da se na konkretan slučaj ni na koji način ne može primijeniti Zakon o unutrašnjem dugu, kao i da nema nikakvog djelotvornog pravnog sredstva zbog neokončanja izvršnog postupka.
10. Apelant-izvršenik apelacijom pobija naredbu o povratu stvari, broj Ki-44/93 od 3. augusta 2004. godine, smatrajući da je tom naredbom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu ovog prava apelant-izvršenik vidi u tome što nije imao svojstvo stranke u krivičnom postupku vođenom protiv apelanta, niti je vršilo bilo kakvu funkciju u tom postupku, zbog čega nije bilo osnova za njegovo obavezivanje osporenom naredbom. Također, smatra da je sud morao prilikom privremenog oduzimanja stvari od apelanta odlučiti o načinu čuvanja tih stvari, odnosno da je «takva dužnost postojala za ovlaštenog javnog tužioca ukoliko je oduzimanje izvršeno po njegovom nalogu ili po inicijativi organa unutrašnjih poslova». Smatra da to nije učinjeno usljed «nemara suda odnosno javnog tužioca». Također, smatra da osporena naredba ima i formalne nedostatke «jer je zavedena pod brojem 'Ki', a donio ju je predsjednik suda [...] koji nema funkcionalnu nadležnost u krivičnom postupku». Osim toga, apelant-izvršenik navodi da ga je sud morao pozvati u postupku naknadnog odlučivanja o privremeno oduzetim predmetima, kao i da mu je morao dostaviti osporenu naredbu, što nije učinio, čime mu je uskraćena mogućnost da se izjasni o mjestu nalaženja privremeno oduzetih stvari ili da predlaže dokaze. Također, smatra da je na ovaj način povrijeđen «osnovni princip krivičnog procesnog prava prema kojem je sud dužan da istinito i potpuno utvrdi sve odlučne činjenice prije donošenja odluke».
11. Pri ispitivanju dopustivosti obje apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. alineja 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. alineja 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
12. Ustavni sud zapaža da se apelant žali radi nemogućnosti izvršenja rješenja o izvršenju koje je doneseno temeljem naredbe o povratu stvari, budući da je krivični postupak protiv apelanta obustavljen. Apelant-izvršenik, s druge strane, pobija naredbu Osnovnog suda u Novom Gradu, broj Ki-44/93 od 3. augusta 2004. godine. U suštini, oba apelanta se žale zbog kršenja prava na pravično suđenje.
13. Ustavni sud naglašava da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». U vezi sa konkretnim apelacijama ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definisani, inter alia, članom 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluku o dopustivosti Ustavnog suda, broj AP-928/04 od 18. januara 2005. godine). Stoga će Ustavni sud prije svega ispitati da li se navodi apelanta i apelanta-izvršenika mogu razmatrati u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica unutar teritorije Bosne i Hercegovine će uživati ljudska prava i slobode na koje je ukazano u paragrafu 2. u gornjem tekstu, oni uključuju:
[...] e. Pravo na fer saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.».
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...].»
a) Dopustivost apelacije apelanta
15. Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava, u ranijim odlukama zaključio da član 6. Evropske konvencije u krivičnom postupku garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe», a u građanskim stvarima samo ako se radi o postupku u kojem se utvrđuju «građanska prava i obaveze» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, samo takva lice mogu se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. U konkretnom slučaju, u vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud zapaža da je rješenje o izvršenju doneseno na osnovu naredbe o povratu stvari, te da se radi o aktu suda koji nije donesen kao rezultat «utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe» protiv apelanta u krivičnom postupku, budući da je taj postupak obustavljen 8 godina prije donošenja navedene naredbe. Također, naredba o povratu stvari nije rezultat ni nekog postupka u kojem bi bila utvrđivana «građanska prava i obaveze» apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da rješenje o izvršenju koje je doneseno na osnovu naredbe koja nije rezultat ni krivičnog ni građanskog postupka, ne ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa Ustavni sud nema nadležnost da ispituje navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ovakvo rješenje o izvršenju.
b) Dopustivost apelacije apelanta-izvršenika
17. S druge strane, apelant-izvršenik smatra da je prilikom donošenja naredbe suda o povratu privremeno oduzetih stvari povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, budući da je prekršen «osnovni princip krivičnog procesnog prava prema kojem je sud dužan da istinito i potpuno utvrdi sve odlučne činjenice prije donošenja odluke».
18. U vezi s tim, Ustavni sud je već obrazložio da navedena naredba nije donesena u okviru bilo kakvog «krivičnog postupka», a naročito ne krivičnog postupka protiv apelanta-izvršenika u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, kod donošenja naredbe sud nije odlučivao o «osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv apelantaizvršenika, koji kako i sam navodi nije ni bio stranka u ranije vođenom krivičnom postupku protiv apelanta. Naprotiv, sud nije ni vodio novi krivični postupak, već je naredio da apelantu. budu vraćeni privremeno oduzeti predmeti, budući da je istraga protiv njega ranije obustavljena. Stoga, osporena naredba suda o povratu stvari nije odluka koja u odnosu na apelanta-izvršenika ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa Ustavni sud nema nadležnost da ispituje navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na navedenu naredbu suda.
19. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu zahtjeva apelanta i apelanta-izvršenika, slijedi da je su obje apelacije inkompatibilna ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. alineje 9. i 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić