Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1114/05 (S. M.)
Odluka donesena 09. 02. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1114/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. februara 2006.godine, u predmetu broj AP-1114/05, rješavajući apelaciju Sife Mustagrudić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sife Mustagrudić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-741/04 od 28. februara 2005. godine i presude Općinskog suda u Visokom, broj P-143/03 od 4. novembra 2003. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sifa Mustagrudić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Visokog, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Aziza i Faruka Ćosovića, iz Visokog, podnijela je, 29. aprila 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-741/04 od 28. februara 2005. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-143/03 od 4. novembra 2003. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-143/03 od 4. novembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-741/04 od 28. februara 2005. godine, odbijena je apelantica sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da Fuad Mustagrudić (u daljnjem tekstu: tuženi) iseli iz stana na kojem je apelantica nositeljica stanarskog prava i da joj taj stan preda u posjed. U provedenom postupku, prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi apelantičin pastorak, te da je on u stan uselio još za života svoga oca i da je u stanu živio zajedno sa ocem i apelanticom. Nakon očeve smrti 1992. godine, tuženi je nastavio koristiti sporni stan, a apelantica je, 1998. godine, izvršila prenos stanarskog prava na svoje ime. Općinski sud smatra da Zakon o stambenim odnosima predviđa pravo nosioca stanarskog prava da, iz opravdanih razloga, koje sam nije izazvao, zahtijeva od svakog korisnika stana iseljenje iz tog stana u primjerenom roku. Međutim, iz dokaza provedenih tokom postupka, prvostepeni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da postoji opravdan razlog radi kojeg traži iseljenje tuženog iz spornog stana, tj. da nisu ispunjeni zakonski uslovi za traženje iseljenja. U obrazloženju ovakve odluke prvostepeni sud navodi da je iz provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da tuženi predmetni stan koristi duže od deset godina, te da je živio u ekonomskoj zajednici sa apelanticom, a ranije i sa svojim ocem.
3. Razmatrajući žalbu apelantice protiv prvostepene presude, Kanotnalni sud je utvrdio da u provedenom postupku nije bilo povreda parničnog postupka, te da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud navodi da iz odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima nedvosmisleno proizilazi da pastorčad imaju svojstvo člana porodičnog domaćinstva, pod uslovima propisanim tim Zakonom. Također, Kantonalni sud navodi da je nesporno da je u vrijeme kada je stanarsko pravo preneseno na apelanticu, tuženi stanovao u spornom stanu, pa je, dakle, imao status člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Također, Kantonalni sud navodi da je obaveza apelantice bila da dokaže da postoji opravdani razlozi, u smislu člana 31. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, zbog kojih bi imala pravo tražiti od člana porodičnog domaćinstva iseljenje iz stana. Međutim, kako apelantica na tu okolnost nije pružila nikakve dokaze, Kantonalni sud smatra da je prvostpeni sud pravilno odlučio kada je apelanticu odbio sa tužbenim zahtjevom.
4. Apelantica smatra da joj je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u pogrešno utvrđanom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da joj je, prema odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima, tuženi trebao predati sporni stan u miran posjed, «posebno kada se ima u vidu da tuženi nije spadao niti u jednu kategoriju tzv. članova porodičnog domaćinstva». Apelantica navodi da je tuženi dobio stan na drugoj lokaciji u kojem je živio do 1998. godine, kada se, kako apelantica tvrdi, «nasilno uselio u stan na kojem apelantica ima stanarsko pravo».
5. U izjašnjenju na navode iz apelacije, Kantonalni sud navodi da je apelacija neosnovana, te da u provedenom postupku nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelantica poziva. Naime, sud navodi da je na osnovu provedenih dokaza nedvojbeno utvrđeno da je tuženi u sporni stan uselio još za vrijeme dok je njegov otac bio živ i to uz saglasnost oca i apelantice, da je stan koristio zajedno sa ocem i apelanticom, te da je poslije smrti oca nastavio koristiti sporni stan, dok je apelantica duži period vremena živjela na selu u njenoj porodičnoj kući. Kantonalni sud, također, navodi da tuženi apelantici ne osporava pravo da zajedno koriste sporni stan.
6. Općinski sud u svom izjašnjenju, također, osporava navode iz apelacije i smatra da su neosnovani navodi o kršenju ustavnih prava u konkretnom slučaju.
7. Tuženi, također, osporava navode iz apelacije i ističe da se u očev stan vratio još 1988. godine, od kada neprekidno u tom stanu živi, a što su sudovi utvrdili iz provedenih dokaza. Tuženi navodi da je u ekonomskoj zajednici živio sa ocem, apelanticom i bratom. Nakon bratove smrti, ubrzo je umro i otac tuženog, pa je on nastavio živjeti u stanu sa apelanticom, te da među njima «nije bilo problema». Dalje, tuženi navodi da se 1993. godine, oženio i u stan doveo i ženu, a nakon što mu je rođena kćer, apelantica je «sama otišla svojoj rodbini gdje i danas živi». O prenosu stanarskog prava na apelanticu, tuženi je saznao, kako navodi, tek u postupku koji je apelantica pokrenula radi njegovog iseljenja 1999. godine, a to joj pravo ne spori. Tuženi smatra da apelantica nije pružila nikakve dokaze da postoje opravdani razlozi zbog kojih je tražila njegovo iseljenje iz spornog stana. Također, tuženi smatra da osporenim odlukama sudovi nisu ni na koji način prekršili bilo koje ustavno pravo apelantice.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Navodi o kršenju prava na pravično suđenje
12. Apelantica se u konkretnom slučaju, žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelantica učestvovala i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, će Ustavni sud ispitati da li apelantica ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njene tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
13. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
14. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je već razmotrio i odbio drugostpeni sud u svojoj presudi. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelantica nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Navodi o kršenju prava na imovinu
16. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantica vidi u činjenici da su redovni sudovi odbili njen tužbeni zahtjev kojim je tražila predaju stana u posjed.
17. Apelantica se nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je konkretnije obrazložila u čemu vidi kršenje ovog prava. U suštini, apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelantici njena imovina oduzeta ili da joj je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić