Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1148/05 (T. M.)
Odluka donesena 09. 02. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1148/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine, u predmetu broj AP-1148/05, rješavajući apelaciju Tereze Milisavljević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tereze Milisavljević, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-222/03 od 31. januara 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-171/02 od 15. januara 2003.
godine i presude Općinskog suda II u Sarajevu, broj P-1683/87 od 23.
novembra 2001. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tereza Milisavljević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, podnijela je, 10. maja 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-222/03 od 31. januara 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-171/02 od 15. januara 2003. godine i presude Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1683/87 od 23. novembra 2001. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 23. maja 2005. godine
2. Presudom Općinskog suda, broj P-1683/87 od 23. novembra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-171/02 od 15. januara 2003. godine, odbijena je apelantica sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete. Naime, apelantica je tužbom protiv Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) tvrdila da je Komisija za stambeno-komunalne poslove tuženog, u postupku eksproprijacije, prinudno iselila njene stvari iz prostorija u ulici Neretvanska broj 10. u Sarajevu, bez pristustva apelantice. Tom prilikom je, kako navodi apelantica, nestala određena količina zlatnog nakita i devizna knjižica, zbog čega je pretrpjela štetu za koju je, prema njenom mišljenju, odgovorna tužena.
3. Prvostepeni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan, budući da ni jedan provedeni dokaz nije potvrdio da su nakit i štedna knjižica nestali tokom deložacije apelantice. Kantonalni sud je, razmatrajući apelantičinu žalbu protiv prvostepene presude, zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Budući da Kantonalni sud utvrdio da nije bilo ni bitnih povreda odredaba parničnog postupka, u cijelosti je potvrdio prvostepenu odluku.
4. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-222/03 od 31. januara 2005. godine, odbio kao neosnovanu apelantičinu reviziju. U obrazloženju ove presude, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo, budući da apelantica nije uspjela dokazati da postoji uzročno-posljedična veza između radnji tužene i nastale posljedice. Kako nije utvrdio da su počinjene bitne povrede parničnog postupka, Vrhovni sud je reviziju odbio.
5. Apelantica smatra da joj je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u pogrešno utvrđanom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđen Zakon o parničnom postupku, jer je «presuda u kojoj nije naveden tužbeni zahtjev nerazumljiva i ne može proizvoditi materijalno-pravne posljedice», zato što «pravne posljedice proizvodi i pravno obavezuje samo izreka a ne i razlozi presude».
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a zatim i u reviziji, a koje je razmotrio prvo Kantonalni sud, a zatim i Vrhovni sud. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je, Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelantica nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
12. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić