Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1227/05 (Z. S.)
Odluka donesena 09. 02. 2006.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1227/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine, u predmetu broj AP-1227/05, rješavajući apelaciju Zdravka Skoče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Skoče, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-405/03 od 24. februara 2005. godine, rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-383/03 od 13. juna 2003. godine i presude Općinskog suda u Zenici, broj P-590/98 od 10. decembra 2001. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Skočo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Pala, podnio je, 27. maja 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-405/03 od 24. februara 2005. godine, rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-383/03 od 13. juna 2003. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-590/98 od 10. decembra 2001. godine.
2. Općinski sud je presudom, broj P-590/98 od 10. decembra 2001. godine, odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu RMU d.o.o. «Zenica» iz Zenice (u daljnjem tekstu: tuženi) preda u posjed rovokopač, te da mu na ime naknade štete isplati iznos od 50.000,00 KM, kao i protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da sud utvrdi da je tuženi održajem stekao pravo vlasništva na rovokopaču koji je predmet sprora.
3. Nakon toga, Općinski sud je rješenjem, broj P-590/98 od 19. aprila 2002. godine, odbacio kao neblagovremenu apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, budući da je utvrdio da je prvostepena presuda dostavljena apelantovom punomoćniku 5. marta 2002. godine, a da je apelant lično izjavio žalbu 28. marta 2002. godine, dakle nakon proteka roka od 15 dana od dana prijema presude.
4. Apelant je, zatim, 18. juna 2002. godine, podnio prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje zbog propuštenog roka za izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude. Ovaj prijedlog apelant je objasnio time da smatra da prvostepenu presudu nije primio njegov advokat, te da objektivno nije ni bio u mogućnosti izjaviti žalbu u roku. Općinski sud je rješenjem, broj P-590/98 od 28. augusta 2002. godine, odbacio kao neblagoremen apelantov prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje.
5. Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-383/03 od 13. juna 2003. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja i potvrdio to rješenje u cijelosti. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je naveo da u spisu postoji dostavnica iz koje se vidi da je ovlaštena osoba u kancelariji punomoćnika apelanta potpisala prijem prvostepene presude, 5. marta 2002. godine. Kako je članom 107. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da se prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje mora podnijeti u roku od 15 dana od dana kad je prestao razlog koji je uzrokovao propuštanje roka, odnosno od dana saznanja za propuštanje, ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, to je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbacio kao neblagovremen apelantov prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje.
6. Apelant je zatim, izjavio reviziju i protiv prvostepenog i protiv drugostepenog rješenja, pa je Vrhovni sud rješenjem, broj Rev-405/03 od 24. februara 2005. godine, odbacio kao nedozvoljenu apelantovu reviziju u odnosu na rješenje Općinskog suda, broj P-590/98 od 28. augusta 2002. godine, a u odnosu na rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-383/03 od 13. juna 2003. godine, je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju ove odluke Vrhovni sud je naveo da je, prema odredbi člana 400. stav 1. Zakona o parničnom postupku koji se primjenjivao u konkretnom slučaju, revizija dozvoljena samo protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno okončan. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je dio revizije koji se odnosi na prvostepeno rješenje nedozvoljen, pa je u tom dijelu reviziju odbacio.
7. U dijelu kojim je apelant revizijom osporio drugostepeno rješenje, Vrhovni sud je utvrdio da su pravilno nižestepeni sudovi odlučili kada su prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje odbacili kao neblagovremen. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je apelant, najkasnije 1. aprila 2002. godine, kada je sud primio njegovu žalbu protiv prvostepene presude kojom je njegov tužbeni zahtjev odbijen, saznao da njegov punomoćnik nije izjavio žalbu protiv te presude, pa je apelantu od tog datuma tekao rok za podnošenje prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje. Kako je apelant takav prijedlog podnio tek 18. juna 2002. godine, Vrhovni sud je zaključio da je taj prijedlog podnesen nakon proteka zakonskog roka, te da su ga pravilno nižestepeni sudovi odbacili.
8. Apelant navodi da je do propuštanja rokova došlo zbog toga što je njegov advokat «u međuvremenu brisan iz imenika advokatske komore», o čemu apelant, kako navodi, nije ništa znao, te da je neko «neovlašteno potpisao dostavnicu». Zbog toga, smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na efikasan pravni lijek i pravo na nediskriminaciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP- 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP -
106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju, apelant pobija rješenje Vrhovnog suda kojim je potvrđeno rješenje Kantonalnog suda o odbacivanju apelantovog prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje. Naime, Vrhovni sud je zaključio kako je apelantov prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje podnesen neblagovremeno, odnosno nakonon proteka roka koji je bio predviđen članom 107. stav 2. Zakona o parničnom postupku, koji je u relevantno vrijeme bio na snazi. Osim toga, apelant je, također, propustio i rok za izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude, pa je stoga i podnio prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje.
12. Međutim, Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i sudsku praksu organa Evropske konvencije, koji stoje na stanovištu da se zahtijev za ponavljanje postupka ne može smatrati efektivnim pravnim lijekom, osim ako se nije pokazao uspješnim i rezultirao ponavljanjem postupka (vidi bivša Evropska komisije za ljudska prava, odluka G protiv Savezne Republike Njemačke, E 10431/83 od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) 35). Isti princip se primjenjuje i na zahtijev za povraćaj u pređašnje stanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-645/03 od 29. septembra 2004. godine i bivša Evropska komisije za ljudska prava, odluka broj E 27453/90 od 9. januara 1990. godine). Dakle, Ustavni sud smatra da se prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje može smatrati efektivnim pravnim lijekom jedino u slučaju kada se takav prijedlog pokaže uspješnim, tj. kada sud usvoji takav zahtijev. S obzirom da u konkretnom slučaju prijedlog apelanata za povraćaj u pređašnje stanje nije usvojen, proizilazi da je apelant koristio neefektivan pravni lijek. Dakle, u konkretnom slučaju apelant je pokušao umjesto žalbe za koju je propustio rok, koristiti prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, koji je neefektivan pravni lijek budući da je i taj prijedlog odbačen kao neblagovremen.
13. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, onemogućava redovne sudove da pruže efektivnu zaštitu. Ustavni sud, također, naglašava da postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Zbog toga se kod traženja zaštite koju zakon omogućava, ti rokovi moraju poštovati, a redovni sudovi po službenoj dužnosti vode računa o zakonskim rokovima. Međutim, apelant je propustio da iskoristi pravo na na podnošenje žalbe protiv prvostepene presude u zakonom propisanom, prekluzivnom roku, a zatim je propustio i rok za podnošenje prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje. Iz navedenog proizilazi da apelant nije iskoristio sve pravne lijekove koje je imao po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić