Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1358/05 (A. F.)

Odluka donesena 09. 02. 2006.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1358/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine, u predmetu broj AP-1358/05, rješavajući apelaciju Alojza Franjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. alineja 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alojza Franjića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj U-77/05 od 27. aprila 2005. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona, broj 12-23-693/02 od 18. februara 2005. godine, rješenja Općinskog načelnika Općine Vareš, broj 02/4-23-5-304/02 od 7. maja 2002. godine i rješenja Općinskog načelnika Općine Vareš, broj 02/4-23-1806/99 od 19. februara 1999. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Alojz Franjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, podnio je, 17. juna 2005. godine, prijavu Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija). Kako je prijava podnesena nakon 1. januara 2004. godine, Komisija nema nadležnost za rješavanje, pa je, 20. juna 2005. godine, prijavu proslijedila Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelacija je podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-77/05 od 27. aprila 2005. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12-23-693/02 od 18. februara 2005. godine, rješenja Općinskog načelnika Općine Vareš (u daljnjem tekstu: Općinski načelnik), broj 02/4-23-5-304/02 od 7. maja 2002. godine i rješenja Općinskog načelnika, broj 02/4-23-1806/99 od 19. februara 1999. godine.

2. Apelant je, 23. septembra 1998. godine, podnio zahtjev za povrat stana Općini Vareš – Službi za prostorno uređenje i obnovu, u kojem nije naznačio adresu stana za koji traži povrat, ali je priložio rješenje Hrvatskog vijeća obrane o dodjeli stana na privremeno korištenje, koji se nalazi u Varešu, ulica Armije BiH, objekat S-30. Rješenjem Općinskog načelnika, broj 02/4-23-1806/99 od 19. februara 1999. godine, apelant je odbijen sa zahtjevom za povrat ovog stana, budući da se radilo o stanu koji je proglašen napuštenim i apelantu dodijeljen na privremeno korištenje, a za koji je raniji nosilac stanarskog prava bio podnio zahtjev za povrat. Protiv ovog rješenja Općinskog načelnika, apelant nije izjavljivao žalbu. Umjesto toga, apelant je dvije godine kasnije, odnosno 11. maja 2001. godine, Općini Vareš dostavio požurnicu, tražeći da se riješi njegov zahtjev za povrat stana na kojem je bio nosilac stanarskog prava, navodeći da se rješenje koje je doneseno odnosi na stan na kojem je bio privremeni korisnik, mada to nije svojim zahtjevom tražio. Uz požurnicu, apelant je dostavio i uvjerenje JP «Vareš stan» iz Vareša od 6. marta 1999. godine, kojim se potvrđuje da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u ulici 4. aprila broj 61. Na ovaj dopis, Služba za prostorno uređenje Općine Vareš je apelanta, 14. maja 2001. godine, obavijestila da je uz zahtjev za povrat stana, u kojem nije navedena adresa, dostavljeno rješenje o dodjeli stana na privremeno korištenje, iz čega proizilazi da je apelant tražio povrat tog stana. Također, u istom dopisu Služba za prostorno uređenje je navela da je apelant mogao protiv donesenog rješenja izjaviti žalbu, što nije učinio.

3. Apelant se istovremeno obratio i Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), koja je odlukom, broj 102-475-1/1 od 12. novembra 1988. godine, utvrdila da je apelant na dan 1. aprila 1992. godine, bio nosilac stanarskog prava na stanu u Varešu, u ulici 4. aprila 61, koji mu se ima vratiti u posjed. Međutim, apelant je, tek 11. februara 2002. godine, podnio Općini Vareš zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, koji je rješenjem Općinskog načelnika, broj 02/4-23-5-304/02 od 7. maja 2002. godine, odbačen zbog proteka roka za podnošenje tog zahtjeva. Prvostepeni organ je utvrdio da je članom 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije određeno da se zahtjev za izvršenje tih odluka mora podnijeti u roku od 18 mjeseci od dana donošenja odluke, a da je članom 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da nosiocu stanarskog prava prestaje to pravo ukoliko ne podnese zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a u propisanom roku.

4. Ministarstvo je rješenjem, broj 12-23-693/02 od 18. februara 2005. godine, odbilo apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja, pa je apelant pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je osporenom presudom, broj U-77/05 od 27. aprila 2005. godine, odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju navedene presude, Kanotnalni sud je naveo da su su upravni organi pravilno odlučili kada se su odbacili apelantov zahtjev, budući da je apelant propustio zakonom propisani, prekluzivni rok za traženje izvršenja odluke CRPC-a. Osim toga, apelant je u tužbi naveo da nisu tačni navodi prvostepenog organa o tome da je on zahtjev za povrat stana podnio za stan na kojem je bio privremeni nosilac stanarskog prava, već je zahtjev podnio za stan na kojem je bio nosilac stanarskog prava, iako nije bio naznačio adresu. Ove navode je Kantonalni sud, također, odbio, navodeći da je apelant uz zahtjev za povrat dostavio rješenje o dodjeli stana na privremeno korištenje, iz čega je prvostepeni organ opravdano zaključio da apelant traži povrat tog stana. Osim toga, apelant je već bio dobio odluku CRPC-a za stan na kojem je ranije bio nosilac stanarskog prava, na osnovu koje je mogao vratiti stan na kojem je bio nosilac stanarskog prava, ali za koju je neblagovremeno podnio zahtjev za povrat.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom pravcu, apelant navodi da on zaista nije naveo adresu stana u zahtjevu za povrat stana, ali je naveo da je «nositelj stanarskog prava». Apelant navodi da se rješenje Općinskog načelnika, broj 02/4-23-1806/99 od 19. februara 1999. godine, kojim je njegov zahtjev za povrat stana odbijen, pogrešno odnosi na stan na kojem je bio privremeni nosilac stanarskog prava, jer on i nije tražio taj stan, već stan na kojem je ranije bio nosilac stanarskog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP- 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP- 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, apelant je podnio zahtjev za povrat stana nadležnom organu, koji je njegov zahtjev odbio. Bez obzira na koji stan se apelantov zahtjev odnosio, apelant je trebalo, ukoliko je bio nezadovoljan donesenim rješenjem ili ukoliko je smatrao da se rješenje pogrešno odnosi na neki drugi stan, a ne na stan za koji je apelant podnio zahtjev za povrat, blagovremeno podnijeti žalbu nadležnom organu, o čemu je bio poučen u prvostepenom rješenju. Međutim, apelant je propustio izjaviti žalbu protiv ovog rješenja, pa Ustavni sud smatra da u odnosu na ovo rješenje nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

9. U odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je apelantu priznato pravo na povrat stana odlukom CRPC-a, još 12. novembra 1998. godine. Međutim, apelant nije, sve do 11. februara 2002. godine, tražio izvršenje odluke CRPC-a, zbog čega je njegov zahtjev za izvršenje odbačen kao neblagovremen, jer je protekao zakonom propisani, prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje. Iz navedenog proizilazi da je apelant propustio iscrpiti sve pravne lijekove moguće prema zakonu, zbog čega se apelacija ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1358/05 (A. F.) | Sudska praksa | Aktio