Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-908/05 (K. B.)

Odluka donesena 09. 02. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-908/05

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 908/05, rješavajući apelaciju Kasima Berberovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kasima Berberovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U- 1121/03 od 1. decembra 2004. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kasima Berberovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U- 1121/03 od 1. decembra 2004. godine u odnosu na pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Kasim Berberović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 2. aprila 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1121/03 od 1. decembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva trgovine i turizma Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 7. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 15. aprila 2005. godine, a tuženi 27. aprila 2005. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tuženog su dostavljeni apelantu 12. jula 2005. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 14. maja 2003. godine podnio prvostepenom organu tuženog zahtjev da se utvrdi trajni prestanak rada njegove samostalne zanatsko-frizerske radnje sa 20. majem 1993. godine.

7. Prvostepeni organ tuženog je Rješenjem broj 02-350-224/03 od 23. juna 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem drugostepenog organa tuženog broj 01-32-5/00 od 13. augusta 2003. godine, odbio apelantov zahtjev za izdavanje rješenja o trajnom prestanku rada radnje. U obrazloženju se kao pravni osnov za odbijanje zahtjeva navodi član 38. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 16/02, 39/03) u kojem je propisano da se odjavljivanje obavljanja djelatnosti vrši pismenim putem, prije prestanka rada, kod nadležnog organa uprave, odnosno navodi se član 33. tada važećeg Zakona o samostalnom privređivanju («Službeni glasnik SRBiH» broj 26/89), koji, također, propisuje da se odjavljivanje obavljanja djelatnosti vrši pismenim putem prije prestanka rada kod nadležnog organa uprave.

8. Vrhovni sud je Presudom broj U-69/01 od 11. februara 2004. godine, koju je donio u nejavnoj sjednici, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu protiv navedenog rješenja tuženog, navodeći u obrazloženju da su u upravnom postupku nedvosmisleno utvrđene relevantne činjenice, što ni apelant ne osporava, da je prestao da radi 20. maja 1993. godine i da je djelatnost odjavio nakon prestanka rada, 20. maja 2003. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant ističe da se upravni organi i Vrhovni sud pozivaju na odredbe Zakona o zanatsko-poduzetničkoj djelatnosti i Zakona o samostalnom privređivanju koje se odnose na normalnu mirnodopsku situaciju, a prelaze preko činjenice da je rat postojao «kao atipična vanpravna situacija» u kojoj je apelant, zbog nacionalne diskriminacije, jedva preživio, tako da nije mogao da traži odjavljivanje svoje frizerske radnje iz koje je istjeran. U martu 1992. godine apelant je mobiliziran da radi fizičke poslove u kasarni, a zatim je odveden da kopa rovove na prvoj liniji razgraničenja. Apelant navodi da je u postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđeno njegovo ustavno pravo da ne bude u položaju potčinjenosti i na prinudnom radu na ratištu, kao i pravo da radom stječe zaradu, tj. imovinu, koja su zagarantirana članom II/3.c) i k) Ustava Bosne i Hecegovine. Također, apelant navodi da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak, odnosno na pristup sudu, jer mu je onemogućeno da, pored pismenih navoda, i usmeno obrazloži sudu svoje tužbene navode, čime je prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

10. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da je ona neosnovana, te da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude.

11. Tuženi u odgovoru na apelaciju ističe da su upravni i sudski organi u konkretnoj upravnoj stvari postupali u granicama određenim u apelantovom zahtjevu u kojem je zatražio da odjavi obavljanje samostalne djelatnosti, te s obzirom na to da je kao dan odjavljivanja naznačio datum nakon faktičkog prestanka obavljanja djelatnosti, što je u suprotnosti s važećim zakonom koji regulira ovo pitanje, koji propisuje da nije moguće retroaktivno odjaviti obavljanje djelatnosti, donošenjem rješenja koje je u skladu sa zakonom nije moglo doći do povrede apelantovih ustavnih prava. Također, tuženi navodi da su neosnovani navodi iz apelacije da je u postupku koji je okončan osporenom presudom, a koji je vođen nakon prestanka rata, apelant stavljen u položaj potčinjenosti i da je prisiljen na prinudni rad na ratištu.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/94) relevantne odredbe glase:

«Član 33.

(1) O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici.

(2) Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava .»

13. U Zakonu o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti ( «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 16/02, 39/03) relevantne odredbe glase:

«Član 38. stav 1.

Odjava obavljanja djelatnosti vrši se pismenim putem, prije prestanka rada, kod nadležnog općinskog organa uprave, koji o tome donosi rješenje.

Ako u odjavi nije naznačen datum prestanka obavljanja djelatnosti, prestanak se utvrđuje danom podnošenja zahtjeva za prestanak obavljanja djelatnosti.

Rješenje iz stava 1. upisuje se u registar danom pravosnažnosti rješenja.

Rješenje o prestanku obavljanja djelatnosti nadležni općinski organ uprave dostavlja organima i organizacijama iz člana 19. stav 2. ovog zakona.»

14. U Zakonu o samostalnom privređivanju («Službeni list SRBiH» broj 26/89) relevantne odredbe glase:

«Član 33.

Odjava obavljanja djelatnosti vrši se pismenim putem, prije prestanka rada, kod nadležnog općinskog organa uprave, koji o tome donosi rješenje.

Ako u odjavi nije naznačen datum prestanka obavljanja djelatnosti, prestanak se utvrđuje danom podnošenja zahtjeva za prestanak obavljanja djelatnosti.»

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U- 1121/03 od 1. decembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. februara 2005. godine, a apelacija je podnesena 5. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Međutim, pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu, te u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.c) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, do kojih je navodno došlo u postupku okončanom osporenom presudom, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

19. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

21. U konkretnom slučaju apelant se žali da je u postupku koji je vođen i okončan nakon rata, koji se tiče rješavanja apelantovog zahtjeva da se utvrdi trajni prestanak rada njegove samostalne zanatsko-frizerske radnje, došlo do povrede njegovog prava na imovinu, te da je stavljen u položaj potčinjenosti i da je prisiljen na prinudni rad na ratištu. Ustavni sud primjećuje da odbijanjem takvog zahtjeva organi uprave i sud ni na koji način nisu mogli da utječu na apelantovo pravo «da radom stječe imovinu, tj. zaradu», niti je bilo moguće da u ovom postupku apelant bude stavljen u položaj potčinjenosti, ili da bude prisiljen na prisilni ili obavezni rad na ratištu. Osim paušalnih navoda, apelant nije Ustavnom sudu predočio činjenice ni dokaze koji mogu opravdati tvrdnju da je u postupku okončanom osporenom presudom uopće bilo moguće kršenje navedenih ustavnih prava.

22. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno u dijelu apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu, te u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.c) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII. Meritum

23. Apelant pobija presudu tvrdeći da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

24. U konkretnom slučaju predmet spora je odlučivanje o zahtjevu za utvrđivanje prestanka rada apelantove samostalne frizersko-zanatske radnje, te je ishod predmetnog spora odlučujući za apelantova građanska prava i obaveze, pa je član 6. stav 1. primjenjiv.

25. Apelant se žali da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što je osporena presuda donesena u nejavnoj sjednici, čime mu je onemogućen pristup sudu, «gdje bi mogao, osim pismenih navoda iz tužbe, i usmeno obrazložiti tužbene navode».

26. Ustavni sud primjećuje da je apelant, nakon okončanja upravnog postupka, tužbom pokrenuo upravni spor u kojem je Vrhovni sud, kao sud pune jurisdikcije, odlučio o meritumu spora i donio osporenu presudu. Apelant u apelaciji nije naveo, niti se iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu vidi da je apelant tražio održavanje usmene rasprave. Također, prema stanju u spisu, evidentno je da je Vrhovni sud ustanovio da su relevantne okolnosti nesporno utvrđene u upravnom postupku, što ni apelant ne osporava, odnosno da je apelant podnio zahtjev za donošenje rješenja o prestanku rada samostalne zanatsko-frizerske radnje nakon faktičkog prestanka rada radnje. Vrhovni sud je osporenu presudu donio u nejavnoj sjednici, jer nije smatrao da postoji potreba, s obzirom na složenost postupka i stanje u spisu, da se u predmetnom sporu održi usmena rasprava, u smislu člana 33. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Dakle, samim tim što je ishodovao presudu Vrhovnog suda o meritumu spora, evidentno je da je apelant ostvario pristup sudu, kao bitan segment ustavnog prava na pravično suđenje. Prema tome, apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak time što je Vrhovni sud osporenu presudu donio u nejavnoj sjednici ne mogu se prihvatiti kao osnovani.

27. Ustavni sud smatra da je cjelokupan postupak vođen prema odredbama Zakona o upravnim sporovima Republike Srpske, te da u konkretnom slučaju apelantu nije onemogućen pristup sudu, jer je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao sasvim jasne razloge zbog kojih je presudu donio u nejavnoj sjednici, a također se očitovao na sve apelantove tužbene navode.

28. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Nediskriminacija

29. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

" Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”

30. Član 14. Evropske konvencije glasi:

“ Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”

31. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja se ubrajaju u okvir drugih članova Evropske konvencije ( Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979, serija A, broj 31, stav 32).

32. Ustavni sud, također, podsjeća da diskriminacija postoji ako je njen rezultat različit tretman pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje treba se smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999, tačka 120, odluke januar-juli 1999; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000, tačka 53, odluke januar-juni 2000; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001, tačka 154).

33. Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, kao ni povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nemogućnost pristupa sudu, a Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan. Također, ne postoji kršenje prava na zabranu diskriminacije kada apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji.

35. Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-908/05 (K. B.) | Sudska praksa | Aktio