Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-566/05 (M. L. i drugi)
Odluka donesena 09. 02. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-566/05
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 566/05, rješavajući apelaciju Milene Letić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milene Letić, Veselina Letića i Milice Trifković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-484/02 od 7. decembra 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” , “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milena Letić, Veselin Letić i Milica Trifković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 14. marta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-484/02 od 7. decembra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Milana Mitrovića (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 17. marta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 7. aprila 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužilac je dostavio odgovor na apelaciju 5. aprila 2005. godine.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tužioca su dostavljeni apelantima 7. jula 2005. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Darodavac Obren Mitrović je Ugovorom o daru broj Ov-858/83 od 17. marta 1983. godine darivao tužiocu, svom sinu, nekretnine iz zk. ul. br. 929 i 1034 k.o. Brodac Donji i cio svoj suvlasnički dio nekretnina upisanih u zk. ul. broj 297 k.o. Balatun, koje su upisane u p.l. br. 305 i 401 k.o. Brodac Donji, te nekretnine upisane u p.l. broj 291 k.o. Balatun. Predmetne nekretnine bile su 1991. godine, nakon provedene komasacije, na javnom izlaganju i upisane su u katastarske knjige na ime darodavca.
7. Na osnovu rješenja Općinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina Bijeljina br. 07-952-270/92 od 1. marta 1993. godine i 07-952-271/92 od 2. marta 1993. godine, koja su potvrđena Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, Bijeljina, broj 03-952-137/95 od 21. marta 1998. godine, tužilac se kao vlasnik navedenih nekretnina sa dijelom 1/1 uknjižio u kk. ul. broj 416 k.o. Donji Brodac i kk. ul. broj 453 k.o. Balatun. Apelanti su protiv navedenog drugostepenog upravnog rješenja tužbom pokrenuli upravni spor, pa je Vrhovni sud Presudom broj U-165/98 od 9. maja 2000. godine tužbu uvažio i osporeno rješenje poništio. U obrazloženju presude se navodi da se tužilac u konkretnom slučaju nije mogao uknjižiti kao vlasnik predmetnih nekretnina u upravnom, nego u sudskom postupku.
8. Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj P-509/99 od 28. decembra 1999. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž -359/03 od 3. februara 2003. godine, utvrdio da su apelanti dužni predati tužiocu u posjed i slobodno raspolaganje parcelu označenu kao k.č. broj 2355, «Bulina bara», površine 14.046 m², njiva treće klase, upisana u p.l. broj 416 k.o. Brodac Donji, a odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se utvrdi da je raskinut ugovor o daru zaključen između Obrena Mitrovića, kao darodavca, i tužioca, kao daroprimca, pa da se nekretnine upisane u zk. ul. broj 416 k.o. Donji Brodac i zk. ul. broj 453 k.o. Balatun imaju raspraviti u ostavinskom postupku kao ostavština iza pokojnog Obrena Mitrovića.
9. Apelanti su izjavili reviziju kojom su pobijali navedenu drugostepenu presudu, a istovremeno su podnijeli i prijedlog za ponavljanje postupka iz razloga propisanih odredbama člana 421. stav 1. tačka 8. Zakona o parničnom postupku.
10. Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda broj P-509/99 od 7. februara 2001. godine dopušteno je ponavljanje postupka prema prijedlogu apelanata, pa je ukinuta prvostepena presuda tog suda broj P-509/99 od 28. decembra 1999. godine u stavu 1. izreke i dio drugostepene presude Okružnog suda broj GŽ-359/00 od 15. juna 2000. godine, kojim je potvrđen stav 1. izreke prvostepene presude, a nije dopušteno ponavljanje postupka po istom prijedlogu u dijelu koji se odnosi na stav 2. izreke prvostepene presude, kao i drugostepene presude u dijelu kojim je potvrđen stav 2. izreke prvostepene presude.
11. Drugostepenim rješenjem Okružnog suda broj Gž-187/01 od 30. aprila 2002. godine tužiočeva žalba je uvažena, prvostepeno rješenje u dijelu kojim je dopušteno ponavljanje postupka (stav 1. izreke) preinačeno tako što je odbijen prijedlog apelanata da se ponovi postupak, a žalba apelanata je odbijena i prvostepeno rješenje u pobijanom dijelu (stav 2. izreke) potvrđeno.
12. Apelanti su izjavili reviziju kojom pobijaju drugostepeno rješenje kojim je odbijen prijedlog apelanata za ponavljanje postupka.
13. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-484/02 od 7. decembra 2004. godine odbio izjavljene revizije apelanata protiv Rješenja Okružnog suda broj Gž-187/01 od 30. aprila 2002. godine i Presude Okružnog suda broj Gž-359/00 od 15. juna 2000. godine. U obrazloženju se navodi da su nižestepeni sudovi, smatrajući da je ugovor o daru od 17. marta 1983. godine pravno valjan, da nije opozvan, niti saglasnom izjavom volja ugovarača raskinut, pravilno udovoljili tužiočevom tužbenom zahtjevu i pravilno odbili protivtužbeni zahtjev apelanata. Također se navodi da nema mjesta za ponavljanje postupka, jer činjenica da je presudom Vrhovnog suda poništeno rješenje Republičke geodetske uprave, kojim je izvršena promjena upisa u katastarskom operatu na spornim nekretninama u tužiočevu korist, nije odlučna za razjašnjenje ove pravne stvari, jer je dovoljno da tužilac ima valjan pravni odnos za stjecanje prava vlasništva na spornim nekretninama-ugovor o daru od 17. marta 1983. godine, a apelanti su u posjedu sporne nekretnine bez ikakvog pravnog osnova, pa tužiocu, u smislu člana 41. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, pripada pravo da zahtijeva predaju u posjed sporne parcele od apelanata.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti navode da je primjena prava od Vrhovnog suda u osporenoj presudi bila proizvoljna, te da je osporena presuda donesena uz grubo nepoštivanje prijašnje Presude Vrhovnog suda broj U-165/98 od 9. maja 2000. godine, kojom je, prema ocjeni apelanata, riješeno prethodno pitanje vlasništva na predmetnim nekretninama. Dalje, osporenom presudom Vrhovni sud je proizvoljno primijenio materijalno pravo kad je tužiocu dao pravo na posjed ove nekretnine, kao nevlasniku, jer je to u suprotnosti sa odredbama člana 37. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Stoga, smatraju da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da ostaje u svemu pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Prema ocjeni ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili sve činjenice i okolnosti relevantne za odluku o sporu, ali su na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili odredbe člana 37. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. S obzirom na to da Vrhovni sud u postupku po reviziji po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, na sporni odnos je primijenio odredbu člana 41. stav 1. navedenog zakona, te su neosnovani navodi apelacije da se osporena presuda zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, niti je na bilo koji način povrijeđeno ustavno pravo apelanata na pravično suđenje.
16. Tužilac u odgovoru na apelaciju ističe da su navodi u apelaciji neosnovani, te da apelantima ni na koji način nije uskraćeno pravo na pravično suđenje. Također, tužilac ističe da u toku trajanja sudskih procesa apelanti nisu uspjeli da ospore ugovor o daru koji je tužilac zaključio s pokojnim ocem 1983. godine. Na osnovu navedenog tužilac predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80), koji je preuzet u smislu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 21/92), relevantne odredbe glase:
«Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
Član 41. stav 1.
Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom poslu i na zakonit način, a nije znalo, niti je moglo znati da nije postalo vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahtijeva njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili prema slabijem pravnom osnovu.»
18. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 36/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
«Član 421. stav 1. tačka 8.
Postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen može se po prijedlogu stranke ponoviti: (...)
8) ako se odluka zasniva na drugoj odluci suda ili na odluci nekog drugog organa, a ta odluka bude pravosnažno preinačena, ukinuta, odnosno poništena.»
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev- 484/02 od 7. decembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 2. februara 2005. godine, a apelaciju su podnijeli 14. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelanti pobijaju navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
26. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravičan postupak, pristup sudu, djelotvoran pravni lijek i drugi slučajevi (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
27. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
28. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudskog odlučenja u određenom pravcu s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).
29. Ustavni sud primjećuje da su apelanti imali pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka i u tri sudske instance. Ni u jednoj fazi postupka apelantima nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. U toku cjelokupnog postupka apelanti nisu uspjeli da ospore činjenicu da tužilac posjeduje pravno valjan ugovor o daru, što predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornim nekretninama, a apelanti su u posjedu spornih nekretnina bez ikakvog pravnog osnova.
30. Vrhovni sud je primijenio odgovarajuću odredbu člana 41. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima kad je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev i naložio apelantima da mu predaju u posjed sporne nekretnine. Prema tome, Vrhovni sud je primijenio relevantne zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Slijedi da je neosnovan navod iz apelacije da je Vrhovni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava povrijedio ustavno pravo apelanata na pravično suđenje.
31. Osim navedenoga, neosnovan je navod apelanata da je Vrhovni sud zanemario Presudu Vrhovnog suda broj U-165/98 od 9. maja 2000. godine kojom je, prema navodima apelanata, riješeno prethodno pitanje, jer u obrazloženju osporene presude Vrhovni sud se očituje na žalbene navode apelanata i pravilno zaključuje da činjenica da je navedenom presudom poništen upis u katastarskom operatu u korist tužioca nije relevantna za odlučenje u konkretnom slučaju, pošto navedena presuda rješava pitanje valjanosti upisa prava vlasništva u katastarskom operatu, a ne pitanje valjanosti osnova za upis prava vlasništva, odnosno ne rješava pitanje valjanosti ugovora o daru.
32. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelanti žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan pobijanom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda, niti postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić