Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-9/06 (M. D.)

Odluka donesena 09. 02. 2006.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-9/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine, u predmetu broj AP-9/06, rješavajući apelaciju Miodraga Džolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Džolića, podnesena protiv naredbe o obustavi istrage Okružnog tužilaštva Banja Luka, broj KTI-427/05 od 26. jula 2005. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Džolića, podnesena protiv naredbe o obustavi istrage Okružnog tužilaštva Banja Luka, broj KTI-427/05 od 26. jula 2005. godine, u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miodrag Džolić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Laktaša, kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banja Luke, podnio je, 29. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv naredbe o obustavi istrage Okružnog tužilaštva Banja Luka, broj KTI-427/05 od 26. jula 2005. godine.

2. Apelantov otac smrtno je stradao u sobraćajnoj nezgodi u kojoj je pored njega učestvovao i drugi vozač putničkog motornog vozila.

3. Okružno tužilaštvo Banja Luka je naredbom, broj KTI-427/05 od 26. jula 2005. godine, nakon uvida u izvještaj Policijske stanice za bezbjednost saobraćaja Gradiška od 9. februara 2005. godine, obustavilo istragu protiv drugog vozača putničkog motornog vozila zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja, zbog postojanja okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

4. Rješavajući prigovor apelanta na navedenu naredbu, Okružno tužilaštvo Banja Luka je donijelo odluku, broj KTI-427/05 od 17. novembra 2005. godine, kojom pritužbu apelanta i porodice oštećenog smatra neosnovanom.

5. Apelant ističe da je osporenim aktom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegvoine i člana 14. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2.i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» Dopustivost ratione materiae

7. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li se apelantovi navodi mogu razmatrati u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, koji obezbjeđuje određene procesne garancije u određivanju građanskih prava i obaveza ili bilo koje krivične optužbe. U konkretnom slučaju, apelant nije niti osumnjičen niti okrivljen za krivično djelo, već se njegov zahtjev, kao člana porodice oštećenog, odnosi na pokretanje krivičnog postupka protiv drugog lica. Zbog toga se, opravdano postavlja pitanje da li pravo pojedinca da pokrene postupak krivičnog gonjenja protiv druge osobe spada u djelokrug člana 6. Evropske konvencije.

8. Ustavni sud ističe da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» U vezi sa predmetnom apelacijom ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definisani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije. Član 6. Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, garantuje pravičan postupak prilikom «utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv» nekog lica. Ako se ne radi o utvrđivanju građanskog prava apelanta, kao oštećene strane, nego samo o pravu da se krivično goni treće lice, radi njegovog kažnjavanja za određeno krivično djelo, član 6. Evropske konvencije se, u principu, ne primjenjuje (vidi odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, od 9. maja 1989. godine, aplikacija broj 11826/85). S druge strane, u krivičnim postupcima, član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine)

9. Iz ovoga proizilazi da Ustavni sud nema nadležnost da ispituje navodne povrede člana 6. Evropske konvencije u postupku u kojem apelant, kao član porodice oštećenog, nezadovoljan odlukom tužilaštva da se neće provoditi krivični postupak protiv drugog lica, zahtijeva da se protiv tog lica provede istraga i krivični postupak. Kako Ustav Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustvost prima facie

10. Apelant osporava akt Okružnog tužilaštva Banja Luka, broj KTI-427/05 od 26. jula 2005. godine, jer smatra da je donošenjem istog došlo do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana14. Evropske konvencije.

11. Prilikom ispitivanja dopustivosti ovog dijela apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

12. Ovi navodi iz apelacije moraju se u konkretnoj situaciji posmatrati u vezi s obrazloženjem uz član 6. stav 1. Evropske konvencije koji su dati u ovoj odluci. Naime, član 13. Evropske konvencije utvrđuje obavezu države da pojedincu obezbijedi pravo na djelotvoran pravni lijek, ali pojedincu čije se građansko pravo ili obaveza, odnosno osnovanost krivične optužbe, utvrđuje u tačno određenom postupku. U konkretnom slučaju, ne radi se o utvrđivanju osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, niti o odlučivanju o nekom njegovom građanskom pravu ili obavezi, nego o pravu da se krivično goni treće lice, a to je ono lice «protiv kojeg se utvrđuje osnovanost krivične optužbe» i kojem član 6. Evropske konvencije garantuje pravičan postupak, pa prema tome i djelotvoran pravni lijek. Iz navedenog proizilazi da su navodi apelacije koji se odnose na navodnu povredu prava na djelotvoran pravni lijek očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, posmatrano u vezi sa članom 6. Evropske konvencije za konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije naveo niti jednu činjenicu, niti dokaz na osnovu koje bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije. Stoga je Ustavni sud navode o kršenju prava na zabranu diskriminacije ocijenio paušalnim i zaključio da je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-9/06 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio