Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1/06 (D. D.)
Odluka donesena 09. 02. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 67
- Zakon o parničnom postupku · čl. 67
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudaca u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, Valerija Galić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 9. veljače 2006. godine, u predmetu broj AP-1/06, rješavajući apelaciju Dunje Dakar, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Dunje Dakar, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1075/05 od 24.
studenog 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P- 734/02 od 23. svibnja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dunja Dakar (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, koju zastupa Alma Prnjavorac, odvjetnica iz Tuzle, podnijela je, 30. prosinca 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1075/05 od 24. studenog 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-734/02 od 23. svibnja 2005. godine, uz zahtjev za određivanje privremene mjere zabrane njenog iseljenja iz stana u Tuzli u ul. Slavka Mičića broj 8, kat I lijevo, do rješenja priziva od strane Europskog suda za ljudska prava, na rješenje kojim je za nositelja stanarskog prava na tom stanu određen njen bivši suprug.
2. Protiv apelantice je bivši suprug (u daljnjem tekstu: tužitelj) Općinskom sudu, 8. travnja 2002. godine, podnio tužbu radi utvrđivanja da je apelantici prestalo svojstvo nositelja stanarskog prava i radi predaje u posjed i iseljenja apelantice iz predmetnog stana. Apelantici je presudom Općinskog suda, broj P-734/02 od 23. svibnja 2005. godine, naloženo da tužitelju preda u posjed stan koji se nalazi u Tuzli i u kojem apelantica sada stanuje. Na navedenu presudu apelantica je uložila priziv iz razloga jer je smatrala da je donošenje presude ovisilo od rješavanja prethodnog pitanja u upravnom postupku vezanog za zahtjev za vraćanje stanarskog prava tužitelju, a koje je rješavala Služba za stambene poslove Općine Tuzla i jer je smatrala da je prvostupanjski sud izvršio povredu odredbi članka 67. stavak 1. toč. 1. i 4. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 53/03), jer je sud navodno rješavo o zahtjevu koji ne spada u sudsku nadležnost i jer je stvar već jednom pravomoćno presuđena.
3. Kantonalni sud je presudom, broj Gž-1075/05 od 24. studenog 2005. godine, priziv apelantice odbio kao neutemeljen potvrđujući prvostupanjsku presudu Općinskog suda. Obrazloženje Kantonalnog suda, u vezi sa prizivnim navodima apelantice koji se odnose na rješavanje prethodnog pitanja u upravom postupku u vezi sa zahtjevom tužitelja za vraćanje stanarskog prava, sastoji se u činjenici da je isti postupak od strane Službe za stambene poslove Općine Tuzla zaključkom, broj 05-02/1-23-2167/99 od 4. lipnja 2003. godine, prekinut jer se istovremeno vodio parnični postupak između apelantice i tužitelja pred Općinskim sudom pod brojem P-2114/02, radi određivanja nositelja stanarskog prava. Prizivni navod apelantice, koji se odnosi na rješavanje tužbenog zahtjeva koji navodno ne spada u sudsku nadležnost, Kantonalni sud odbio je uz obrazloženje da je tužitelj do zaključenja glavne rasprave postao isključivi vlasnik predmetnog stana, zbog čega je isti imao pravo tražiti iseljenje apelantice, unatoč tomu što u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj nije bio postao isključivi nositelj stanarskog prava, niti vlasnik predmetnog stana. U pogledu prizivnog navoda apelantice, koji se odnosi na već jednom pravomoćno okončanu pravnu stvar o kojoj se nemože dalje sporiti, Kantonalni sud u presudi koja se osporava apelacijom zaključuje da je u ranije vođenom postupku pred Općinskim sudom pod brojem P-2114/02, raspravljano i odlučeno da je apelantica dužna omogućiti tužitelju da se useli u predmetni stan, dok je u postupku vođenom pod brojem P-734/02, na čiju ishodnu presudu apelantica ulaže priziv, raspravljano i odlučeno o iseljenju apelantice iz stana i predaji istog u posjed tužitelju, zbog čega je Kantonalni sud utvrdio da ne postoji identitet tužbenih zahtjeva, niti identitet činjeničnih temelja.
4. Apelantica u apelaciji ističe da smatra kako su Općinski sud i Kantonalni sud odlučivali o tužbenom zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno (res judicata), a što je u suprotnosti sa odredbom članka 67. Zakona o parničnom postupku, kako su nadalje, odlučivali o stvarima u kojima prema Zakonu o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01, 15/02, 24/03, 6/04, 22/04) nisu bili stvarno nadležni odlučivati, te posebno ističe činjenice kojima nije zadovoljna i koje je isticala tijekom postupka da je Kantonalni sud odlučivao kao da se radi o tužbi rei vindicatio prema Zakonu o vlasničkopravim odnosima («Službene novine Federacije BiH», br. 6/98 i 29/03), iako je tužitelj postao titular vlasništva u završnoj fazi postupka, te da je u postupku primjenjivao materijalno pravo po vlastitoj ocjeni obrazlažući da nije vezan za navode stranaka u pogledu primjene materijalnog prava, kojim sveukupnim radnjama sudova smatra da su joj povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
5. Apelantica ističe i zahtjev za određivanje privremene mjere zabrane iseljenja iz stana, do rješenja po prizivu podnesenog Europskom sudu za ljudska prava na rješenje u kojem je za nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu određen tužitelj.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavka 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelantica u apelaciji ističe da nije imala pravično suđenje zbog toga jer su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice radom sudova može se sumirati na sljedeće: postupanje u već presuđenoj stvari, postupanje u stvari u kojoj nema stvarne nadležnosti suda, postupanje po rei vindicatio tužbi, iako tužitelj stječe svojstvo vlasnika tek u završnoj fazi postupka i primjena materijalnih propisa od strane sudova mimo prijedloga same apelantice. U vezi navedenih prigovora apelantice redoviti sudovi su dali logična i uvjerljiva obrazloženja. Tako je, u pogledu navoda apelantice koji se odnosi na već jednom pravomoćno okončanu pravnu stvar o kojoj se nemože dalje sporiti, Kantonalni sud rješavajući o istom pitanju po prizivu apelantice dao obrazloženje da je u ranije vođenom postupku raspravljano i odlučeno da je apelantica dužna omogućiti tužitelju da se useli u predmetni stan, dok je u postupku na čiju ishodnu presudu apelantica ulaže apelaciju, raspravljano i odlučeno o iseljenju apelantice iz stana i predaji istog u posjed tužitelju, zbog čega je Kantonalni sud utvrdio da ne postoji identitet tužbenih zahtjeva, niti identitet činjeničnih temelja. Prizivni navod apelantice koji se odnosi na rješavanje tužbenog zahtjeva koji ne spada u sudsku nadležnost Kantonalni sud obrazlaže da je tužitelj do zaključenja glavne rasprave postao isključivi vlasnik predmetnog stana, zbog čega je isti imao pravo tražiti iseljenje apelantice putem suda, unatoč tomu što u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj nije bio isključivi nositelj stanarskog prava, niti vlasnik predmetnog stana. Navode apelantice koje nadalje, ističe Kantonalni sud je, također, obrazložio i to ustvrđujući da se radi o tužbi rei vindicatio jer je tužitelj postao titular vlasništva u tijeku postupka, te dalje, da je u postupku primjenjivao materijalno pravo po vlastitoj ocjeni jer nije vezan za mišljenje stranaka u pogledu primjene materijalnog prava.
9. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelantice na pravično suđenje. Sudovi su u dvije instance dali detaljna obrazloženja svojih postupaka kao i odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu zahtjeva i prigovora apelantice, koje je ista tijekom oba postupka isticala, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stanja u spisu kao i navoda apelantice, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno i materijalnim propisima neutemeljeno ili neobrazloženo postupanje sudova. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o odlučivanju o već pravnomoćno presuđenoj stvari prema članku 67. stavak 1. točka 4. Zakona o parničnom postupku, jer je nesporno da ne postoji istovjetnost tužbenog, niti činjeničnog temelja, kao i da je stav Kantonalnog suda da sud primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni u potpunosti suglasan odredbi članka 2. stavak
2. Zakona o parničnom postupku, odnosno isti se ni na koji način ne može smatrati proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da je prema Zakonu o vlasničkopravnim odnosima neosporno u nadležnosti suda rješavati po vlasničkoj tužbi za predaju u posjed predmeta vlasništva oslobođenog od ljudi i stvari, koja tužba je bila predmet konkretnog spora u kom je suprug apelantice, kao vlasnik predmetnog stana, tražio njeno iseljenje iz istog. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelantica nema «opravdan zahtjev» u smislu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
10. U pogledu navoda apelantice da je postupanjem sudova povrijeđeno i njeno pravo na imovinu, Ustavni sud nalazi da se ovi navodi, u suštini, ponovno svode na nezadovoljstvo radom sudova u pogledu toga da su isti pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, jer osim navoda da je donesenim presudama povrijeđeno njeno pravo na imovinu i citiranjem odredbi i propisa kojim je takvo pravo zagarantirano, te zahtjeva za određivanje privremene mjere zabrane iseljenja iz predmetnog stana zbog materijalne nemogućnosti osiguranja drugog smještaja, apelantica ne obrazlaže, niti dostavlja bilo kakve dokaze kojima bi potkrijepila takve navode, u smislu da postoji bar vjerovatnoća da je došlo do povrede njenog prava na imovinu, posebno kad se ima u vidu prethodni zaključak Ustavnog suda u odnosu da ne postoji «opravdan zahtjev» apelantice da se poziva na povredu prava na pravično suđenje. Slijedom iznijetog, Ustavni sud ponovno zaključuje da je apelacija u odnosu na kršenje prava na imovinu očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelantica nema «opravdan zahtjev» u smislu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
12. Obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema temelja za razmatranje zahtjeva apelantice za donošenje privremene mjere.
13. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić