Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-70/06 (S. B.)
Odluka donesena 09. 02. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-70/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudaca u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, Valerija Galić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 9. veljače 2006. godine, u predmetu broj AP-70/06, rješavajući apelaciju Sekule Berberovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Sekule Berberovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 67/04 od 22. rujna 2005. godine i presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-597/2003 od 16. prosinca 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Sekula Berberović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 13. siječnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-67/04 od 22. rujna 2005. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž- 597/2003 od 16. prosinca 2003. godine.
2. Apelant je Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), 18. listopada 2001. godine, podnio tužbeni zahtjev protiv Ministarstva obrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) za naknadu nematerijalne štete za pretrpljeni bol, strah, duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti i naruženost, a koje su posljedica ranjavanja koje je apelant zadobio 29. lipnja 1992. godine izvršavajući «borbeni zadatak», zbog čega mu je i utvrđena invalidnost od 80%. Osnovni sud je tužbeni zahtjev apelanta odbio u cjelosti, pozivajući se na članak 376. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), koji određuje rok zastare od tri godine od dana kada je oštećeni saznao za štetu i za osobu koja je istu prouzročila. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je liječenje apelanta završeno dva mjeseca nakon povređivanja i da je stanje definitivno, da je apelant bio u aktivnoj vojnoj službi što predstavlja prepreku zbog koje rok zastare ne teče, te je za apelanta rok zastare počeo teći danom demobiliziranja, tj. 21. veljače 1996. godine, koji je prekinut obraćanjem apelanta Vojnom pravobraniteljstvu za vansudsko rješavanje spora 9. svibnja 1998. godine, od kada je počeo iznova teći da je istekao 10. svibnja 2001. godine kada je zastarjelost i nastupila, dok je apelant tužbu podnio 18. listopada 2001. godine.
3. Odbijajući žalbu apelanta i potvrđujući presudu Osnovnog suda, Okružni sud zaključuje da je Osnovni sud pravilno odredio primjenu općeg zastarnog roka od tri godine. Ovaj sud ocjenjuje neutemeljenim navod apelanta da je morao biti primjenjen duži rok zastare obzirom da se radi o posljedicima kaznenog djela, a ne o ratnoj šteti, dok sud nalazi da nema kaznenog djela ukoliko isto nije utvrđeno u kaznenom postupku. Nadalje, Okružni sud zaključuje da ne stoji ni navod apelanta da priznavanje prava na invalidninu predstavlja istu pravnu stvar te da se ova radnja trebala također smatrati prekidom roka zastare, jer smatra da se radi o utvrđivanju i ostvarenju prava po drugom temelju i kod drugog organa.
4. Odlučujući o reviziji apelanta na presudu Okružnog suda, Vrhovni sud potvrđuje presudu Okružnog suda, navodeći da je potraživanje apelanta zastarjelo, a da su Okružni sud i Osnovni sud u svojim presudama obrazloženje za isto utemeljeli jasnim i valjanim razlozima.
5. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant u konkretnom slučaju smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno pogrešnom primjenom materijalnog prava, točnije pogrešnim tumačenjem i primjenom odredbi Zakona o obligacijskim odnosima koje se odnose na rok zastare. Po mišljenju apelanta, trogodišnji rok zastare treba računati od vremena kada oštećeni dozna za štetu i osobu koja je štetu prouzročila, a što se cijeni od dana kada se utvrdi točna visina štete i dobije stručno mišljenje koje je povrede točno oštećeni zadobio.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavka 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Imajući u vidu navode apelanta u pogledu toga u čemu vidi povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru načina na koji su redoviti sudovi protumačili i primjenili materijalno pravo, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti u slučaju kada odluke redovitih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima.
9. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Sudovi su u tri instance dali detaljna i logična obrazloženja svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoje odluke u kontekstu svih prigovora i navoda apelanta, kojima je apelant u svoju korist tražio drugačije tumačenje i primjenu odredbi Zakona o obligacijskim odnosima o zastari. Stoga, imajući u vidu stanje spisa apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoje bilo kakve naznake koje bi mogle ukazivati na postojanje vjerovatnoće da su redoviti sudovi postupali proizvoljno prilikom primjene materijalnog prava. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
11. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić