Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-50/06 (Z. B., H., S. i E. M.)
Odluka donesena 09. 02. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-50/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine, u predmetu broj AP-50/06, rješavajući apelaciju Zolande Bešlić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zolande Bešlić, Habibe, Seada i Edina Mlaćo, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-640/04 od 27. septembra 2005. godine i presude Kantonalnog suda Novi Travnik, broj Gž- 109/03 od 23. juna 2004, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zolanda Bešlić, Habiba, Sead i Edin Mlaćo (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Bugojna, koje zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, izjavili su, 9. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-640/04 od 27.septembra 2005. godine i presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud ) broj Gž-109/03 od 23.juna 2004 godine.
2. Prednik apelanata Muharem Mlaćo (u daljnjem tekstu: tužitelj) 6.jula 1984 godine sa Zavodom za urbanizam i izgradnju Bugojna, sada Preduzeće za urbanizam, projektiranje i inžinjering Bugojno d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) zaključio je ugovor o rušenju objekta «Kvalitet». U smislu odredbi ugovora tužitelj je preuzeo obavezu da bez naknade izvrši rušenje tog i pratećih objekata, a da za sebe zadrži materijal koji nastane na taj način. Prilikom rušenja objekata bilo je potrebno demontirati peći centralnog grijanja i trafo stanicu, za koje je tužitelj smatrao da mu kao sastavni djelovi objekata pripadaju na osnovu ugovora. Tuženi nije dozvolio demontažu u korist tužitelja tvrdeći da je drugo pravno lice vlasnik tih sredstava i da njihovo sticanje u korist tužitelja nije predviđeno ugovorom. Zahtjevajući zaštitu svojih prava iz ugovora, tužitelj je podnio tužbu Osnovnom sudu, sada Općinskom sudu u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud). U toku postupka tužitelj je umro, a apelanti, kao njegovi zakonski nasljednici su nastavili postupak.
3. Općinski sud je presudom, broj P-230/98 od 22. maja 2002 godine, usvojio tužbeni zahtjev u djelu u kojem je tužitelj zahtjevao naknadu štete, smatrajući da su mu na osnovu ugovora o rušenju objekta pripadala i sredstva u tom objektu, pa je obavezao tuženog da apelantima na ime naknade štete za peći centralnog grijanja i trafo stanicu isplati ukupan iznos od 86.393 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, do konačne isplate, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.050 KM, a sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.
4. Protiv presude Općinskog suda tuženi je uložio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom, broj Gž-109/03 od 23.juna 2004 godine, udovoljavajući žalbi tuženog, preinačio presudu Općinskog suda i kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev apelanata. Istom presudom apelanti su obavezani da u roku od 30 dana, tuženom na ime troškova parničnog postupka isplate iznos od 11.515 KM. Kantonalni sud je zaključio da peći centralnog grijanja i trafo stanica nemaju karakter pratećih objekata i da se ne mogu podrazumijevati u smislu odredbi ugovora o rušenju objekta u kojem ni na koji način nije predviđena njihova demontaža. Nadalje, Kantonalni sud smatra da su ova sredstva osnovna sredstva OOUR-a «Kvalitet» iz Bugojna i da nije postojala volja vlasnika da ugovorom o rušenju objekata prenese vlasništvo nad osnovnim sredstvima koja su se nalazila u objektu.
5. Nezadovljni odlukom Kantonalnog suda, apelanti su izjavli reviziju Vrhovnom sudu. Revizija je odbijena kao neosnovana, jer je Vrhovni sud utvrdio da je Kantonalni sud donio pravilnu odluku.
6. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju, suština navoda iz apelacije svodi se na prigovor apelanata da nisu imali pravično suđenje, jer su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno cijenili činjenice i dokaze koji su provedeni u toku prvostepenog postupka pred Općinskim sudom, pa su na osnovu takvih procjena donijeli nepravičnu odluku kojom je apelantima uskraćena naknada štete, a ujedno su obavezani na snošenje troškova parničnog postupka. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom Vrhovnog suda, samo po sebi, ne može pokrenuti pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške od strane Vrhovnog suda, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije našao nijedan razlog koji bi ukazao da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, pa stoga, smatra da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić