Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1335/05 (M. K.)
Odluka donesena 09. 02. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1335/05
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1335/05, rješavajući apelaciju Mersije Kondžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mersije Kondžić, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-948/04 od 16. maja 2005. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mersija Kondžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradačca, koju zastupa Bedrudin M. Halilović, advokat iz Gradačca, podnijela je 14. juna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-948/04 od 16. maja 2005. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 6. jula 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, DD «Trgocentar» Gradačac (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 19. jula 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. jula 2005. godine, a tuženi 2. augusta 2005. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 18. novembra 2005. godine dostavljeni apelantici.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda u Gradačcu broj P-52/03 Rs od 30. aprila 2004.
godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi odluka tuženog o prestanku radnog odnosa, te da mu se naloži da apelanticu vrati na posao i uspostavi joj prava iz radnog odnosa, počevši od 1. decembra 2001. godine. Prvostepeni sud je, iz izvedenih dokaza, utvrdio da je apelantica bila dugogodišnja radnica kod tuženog, te da joj je na osnovu Rješenja broj 03-575/01 od 16. novembra 2001. godine prestao radni odnos 30. novembra 2001. godine, sa pravom na otpremninu u iznosu do 1.733,42 KM. Međutim, prvostepeni sud je zaključio da ova odluka tuženog nije zakonita. Obrazlažući takav stav, prvostepeni sud je naveo da je tuženi donio Program zbrinjavanja viška zaposlenika (u daljnjem tekstu: Program) tuženog 16. novembra 2001. godine, dakle prije nego što je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici. U tom programu tuženi je naveo da je, zbog «objektivnih razloga rata i ratnih dejstava veliki broj poslovnih prostora i robe uništen, tako da je u toku 2001. godine od 134 radnika stvarno radilo 27 radnika, dok je 107 radnika bilo na čekanju».
7. U ovom Programu, kako je sud utvrdio, tuženi je odredio i broj radnika koji će se pojaviti kao višak, ukupno njih 114. Također, prvostepeni sud je utvrdio da Program nudi mogućnost nalaženja zaposlenja kod drugog poslodavca, kroz izdavanje poslovnih prostorija u zakup, ali da nije predvidio mogućnost prekvalifikacije ili dokvalifikacije, već navodi da «u dioničkom društvu nema drugih radnih mjesta za kojima bi postojala potreba, a na koja bi se eventualno rasporedili zaposlenici koji bi se dokvalifikovali ili prekvalifikovali». Također, prvostepeni sud konstatuje da Pravilnikom o radu tuženog nije predviđeno mjesto plana i analize na kojem je radila apelantica, ali je predviđeno mjesto šefa računovodstva, za koje apelantica ispunjava uvjete koji se tiču stručne spreme i radnog iskustva, ali nema neophodan certifikat za samostalnog knjigovođu. Na osnovu svega toga, prvostepeni sud je zaključio da je tuženi mogao zbrinuti apelanticu kroz odgovarajuću mjeru zbrinjavanja, i to dokvalifikacijom, «čime bi joj se omogućilo da i ona stekne certifikat za samostalnog knjigovođu, a što bi joj omogućilo da obavlja poslove šefa računovodstva». U prilog tome sud je naveo i da je ove poslove tuženi povjerio knjigovodstvenom servisu, što ukazuje da mu je šef računovodstva «prijeko potreban u poslovanju».
8. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-948/04 od 16. maja 2005. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako da je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da tuženi nije, zbog specifične djelatnosti, predvidio u Programu potrebu ni mogućnost prekvalifikacije i dokvalifikacije zaposlenika. S obzirom na to, Kantonalni sud smatra da prvostepeni sud zauzima pogrešno pravno stanovište da je apelantica mogla i trebala biti zbrinuta dokvalifikacijom. Kantonalni sud dalje obrazlaže da Program po svojoj pravnoj prirodi, a prema čl. 98. i 99. Zakona o radu, predstavlja opći akt poslodavca, pa dakle i materijalno pravo koje se ima primijeniti u konkretnom slučaju. Stoga se, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud «neovlašteno upustio u ispitivanje valjanosti navedenog Programa». Također, Kantonalni sud navodi da se zakonitost i pravilnost osporene odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelantici ne može dovesti u pitanje ni sa aspekta primjene drugih normi materijalnog prava, tj. izmijenjene odredbe člana 98. Zakona o radu, budući da nije sporno da kod tuženog nije formirano vijeće zaposlenika, niti su se radnici organizovali u sindikat. Stoga se tuženi objektivno nije ni mogao konsultovati sa vijećem zaposlenika ili sindikatom prije otkazivanja ugovora o radu višku zaposlenika.
IV. Relevantni propisi
9. U Zakonu o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99 i 32/00) relevantne odredbe glase:
«Član 25.
Poslodavac može, u skladu sa potrebama rada, omogućiti zaposleniku obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje za rad.
Zaposlenik je obavezan, u skladu sa svojim sposobnostima i potrebama rada, obrazovati se, osposobljavati i usavršavati za rad.
Poslodavac je obavezan prilikom promjena ili uvođenja novog načina ili organiziranja rada, omogućiti zaposleniku obrazovanje, osposobljavanje ili usavršavanje za rad. Uvjeti i način obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja za rad iz st. 1. i 2. ovog člana uređuju se kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.
[...] Član 87.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani otkazni rok, u slučaju prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, iz člana 98. ovog zakona, kao i u slučaju kada zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa zbog gubitka radne sposobnosti za obavljanje tih poslova. [...] Član 98.
Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovore o radu, ali najmanje petorici zaposlenika, dužan se konsultirati sa vijećem zaposlenika, a ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika.
Član 99.
Obaveza konsultiranja u smislu člana 98. ovog zakona:
1. zasniva se na aktu u pismenoj formi koji je pripremio poslodavac;
2. započinje najmanje 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu zaposlenicima na koje se odnosi.
Akt u pismenoj formi iz stava 1. ovog člana dostavlja se vijeću zaposlenika ili sindikatu prije početka konsultiranja, a sadrži, naročito, sljedeće podatke:
razloge za predviđeno otkazivanje ugovora o radu;
broj i kategoriju zaposlenika za čije je ugovore predviđen otkaz;
mjere za koje poslodavac smatra da se pomoću njih mogu izbjeći neki ili svi predviđeni otkazi (npr. raspoređivanje zaposlenika na drugo radno mjesto kod istog poslodavca, prekvalifikacija gdje je to potrebno, privremeno skraćivanje radnog vremena);
mjere za koje poslodavac smatra da bi mogle pomoći zaposlenicima da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca;
mjere za koje poslodavac smatra da se mogu poduzeti u cilju prekvalificiranja zaposlenika radi zapošljavanja kod drugog poslodavca.
Ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu, u smislu člana 98. ovog zakona, poslodavac namjerava da zaposli zaposlenike sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme, prije zapošljavanja drugih lica će ponuditi zaposlenje onim zaposlenicima čiji su ugovori o radu otkazani.
[...] Član 108.
Zaposlenici kod poslodavca koji redovno zapošljava najmanje 15 zaposlenika, imaju pravo da formiraju vijeće zaposlenika, koje će ih zastupati kod poslodavca u zaštiti njihovih prava i interesa.
Ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sindikat ima obaveze i ovlaštenja koja se odnose na ovlaštenja vijeća zaposlenika, u skladu sa zakonom.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantica smatra da joj je pobijanom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelantica vidi u «proizvoljnoj primjeni prava» od Kantonalnog suda. Naime, prema njenom mišljenju, obaveza poslodavca je da sačini Program zbrinjavanja viška zaposlenika, koji treba da ima i mogućnost prekvalifikacije i dokvalifikacije zaposlenika. Apelantica smatra da je «apsurdno da tuženi poslove knjigovodstva povjeri privatnom servisu, kojeg plaća za vođenje knjigovodstva», a da apelantici otkaže, iako je ona «gotovo čitav radni vijek radila te poslove koji postoje kod tuženog, samo u manjem obimu», a da je sada «pred samu penziju nezbrinuta i nezaposlena». Također, smatra da je tuženi radio «smišljeno i ciljano ne pridržavajući se odredaba Zakona o radu» koji u članu 25. stav 3. «obavezuje poslodavca da prilikom promjena uvođenja novog načina organizovanja rada omogući zaposleniku obrazovanje, osposobljavanje ili usavršavanje za rad», što je prema apelanticinom mišljenju moralo biti uneseno u Program. Smatra da tuženi nije tako uradio da bi bila «jeftinija privatizacija», zbog čega je i donio nezakonit i proizvoljan akt.
b) Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud u svom odgovoru osporava navode iz apelacije i navodi da u cijelosti ostaje kod stavova navedenih u osporenoj odluci. Kantonalni sud navodi da ni u postupku pred prvostepenim sudom, a ni u žalbenom postupku nije bila sporna činjenica da je kod tuženog ukinuto radno mjesto na kojem je radila apelantica. Sporno je bilo to da li je postojala obaveza tuženog da izvrši prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju apelantice, nakon čega bi «navodno ispunjavala uvjete za raspoređivanje na radno mjesto šefa računovodstva, a koje kod tuženog nije ukinuto». Međutim, Kantonalni sud ističe da tuženi nije u Programu predvidio mogućnost prekvalifikacije ili dokvalifikacije zaposlenika, što je prema stanovištu Kantonalnog suda bilo pravo tuženog zavisno od njegovih potreba za zaposlenicima, odnosno radnim mjestima, ali ne i apsolutna obaveza. Također, smatra da apelanticino pozivanje na odredbu člana 25. stav 3. Zakona o radu ne bi nikako moglo uticati na donošenje drukčije odluke. Na osnovu toga, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
12. Tuženi u odgovoru također osporava navode iz apelacije i navodi da Programom nisu predvidjeli mogućnost prekvalifikacije ili dokvalifikacije zaposlenika, zbog specifične djelatnosti kojom se bave (trgovina), a to i nije eksplicitna zakonska obaveza. Osim toga, tuženi navodi da se apelantica ne bi ni mogla dokvalifikovati, jer je za sticanje certifikata za samostalnog knjigovođu neophodan uvjet da kandidat ima najmanje tri godine radnog iskustva na mjestu šefa računovodstva ili pet godina na mjestu knjigovođe, a apelantica je radila na poslovima referenta plana, analize i statistike. Također navode da kod tuženog zaposlenici nikada nisu formirali vijeće zaposlenika, niti su se zaposlenici organizovali u sindikat, tako da tužena nije ni mogla obaviti konsultacije u vezi sa otkazom ugovora o radu. Na osnovu toga, tuženi predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-948/04 od 16. maja 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelacija je podnesena 14. juna 2005. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza [...]svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom [...]»
20. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor o pravima u vezi sa radom, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Apelanticina žalba se u cijelosti odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pobijanom sudskom postupku.
22. Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03 i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i).
23. U konkretnom slučaju, apelantica prigovara da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zbog čega je došao do zaključka da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, u konkretnom slučaju se nisu mogle primijeniti odredbe člana 25. stav 3. Zakona o radu, budući da se te odredbe odnose na situaciju u kojoj poslodavac, u skladu sa potrebama rada, omogućava zaposlenicima obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje za rad. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o drukčijoj situaciji, u kojoj je Kantonalni sud ispravno primijenio čl. 97. i 98. Zakona o radu, koji predviđaju obaveze poslodavca koji «ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovor o radu». Ovi članovi predviđaju i obavezu konsultovanja sa vijećem zaposlenika ili sa sindikatom. Međutim, formiranje ovih tijela je pravo zaposlenika, a ne obaveza poslodavca. Budući da je Kantonalni sud utvrdio da zaposlenici nisu formirali ova tijela, nije se ni mogla izvršiti konsultacija.
24. U vezi sa apelanticinim prigovorom da je Programom poslodavac morao predvidjeti prekvalifikaciju i dokvalifikaciju radnika, Ustavni sud, također, smatra da zakon nije proizvoljno primijenjen. Naime, Zakon o radu predviđa šta sve treba sadržavati «akt u pismenoj formi» iz člana 99. Zakona o radu. Ustavni sud ukazuje da se, između ostalog, radi o mjerama za koje poslodavac smatra da pomoću njih može izbjeći neke ili sve otkaze, ili koje bi mogle pomoći zaposlenicima da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca, ili za koje poslodavac smatra da se mogu poduzeti s ciljem prekvalifikacije zaposlenika «radi zapošljavanja kod drugog poslodavca». Prema tome, to su mjere koje zavise od situacije kod poslodavca i njegovih poslovnih odluka, a ne predstavljaju eksplicitnu obavezu da svaka od tih mjera mora biti predviđena. Ovo je već obrazložio Kantonalni sud, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su odredbe čl. 98. i 99. Zakona radu, proizvoljno primijenjene.
25. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene presude uzeo u obzir sve provedene dokaze i na utvrđeno činjenično stanje primijenio pozitivne materijalne propise. Također, Ustavni sud smatra da se način na koji je Kantonalni sud u konkretnom slučaju tumačio pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelanticinih ustavnih prava. Također, Ustavni sud smatra da ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak pred Kantonalnim sudom bio nepravičan, niti se apelantica žali na bilo kakve procesne povrede koje bi bile od važnosti za poštivanje načela pravičnog suđenja, a takve povrede nisu očigledne. Također, u osporenoj presudi su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja.
26. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelantica žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da je sud proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise, niti postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić