Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-93/05 (J. M.)

Odluka donesena 23. 02. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-93/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. februara 2006. godine, u predmetu broj AP-93/05, rješavajući apelaciju Joce Mihajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joce Mihajlovića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Rev- 27/04 od 5. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Joco Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, koga zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčko Distrikta, podnio je 17. januara 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Rev-27/04 od 5. novembra 2004. godine. Apelant je 12. oktobra 2005. godine podnio dopunu apelacije.

2. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-595/02-I od 3. februara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Gž-

142/04 od 28. jula 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, kao tužitelja, da se utvrdi da je apelant vlasnik otkupljenih internih tzv. «Markovićevih» dionica u vrijednosti od 74.513,82 KM te su tuženi Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Brčko Distrikt) i ODP «Tesla» Brčko dužni apelantu isplatiti navedeni iznos na ime ovih otkupljenih internih dionica uz isplatu zakonske zatezne kamate i troškova postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovnog suda navedeno je da su Nalogom supervizora za Brčko Distrikt o načinu korištenja dionica u procesu privatizacije u Brčko Distriktu priznate tzv. «Markovićeve» dionice, da te dionice neće biti predmet privatizacije, da se te dionice konvertuju u ekvivalentne dionice u privatizovanim preduzećima, te da se prenose na zakonite vlasnike ovih dionica. Sud je, također, naveo da su interne dionice, shodno Zakonu o društvenom kapitalu, koji je preuzet kao zakon Brčko Distrikta, vrijednosni papiri, da ne mogu biti u prometu na tržištu vrijednosnih papira, te da iste postaju podobne na tržištu kapitala tek kad se tužena «Tesla» pojavi na berzi-tržištu kapitala. Sud je dalje utvrdio da propisima Brčko Distrikta nije propisana ničija obaveza na kupnju dionica. Na kraju je Osnovni sud u cjelost poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka da se početna-nominalna vrijednost dionica može utvrditi tek nakon što tu vrijednost po privatizaciji tužene «Tesle» utvrdi Registar vrijednosnih papira Brčko Distrikta.

4. Apelacioni sud je odlučujući o žalbi apelanta presudom, broj Gž-142/04 od 28. jula 2004. godine, odbio žalbu apelanta i potvrdio presudu Osnovnog suda, u cjelosti prihvativši kao valjane razloge iznesene u obrazloženju presude. Apelacioni sud je dalje naveo da je nesporno da je apelant imalac određenog broja internih tzv. «Markovićevih» dionica koje su u vrijeme otkupa imale nominalnu vrijednost ali je ta vrijednost internog karaktera i ista se tokom vremena mijenjala. Prema Nalogu Supervizora za Brčko Distrikt ove su dionice priznate i izuzete iz privatizacije. Obzirom da se privatizacija u Brčko Distriktu vrši po novom konceptu tenderskom prodajom 67% vrijednosti državnog kapitala a ostatak od 33% se dijeli na druge učesnike, između ostalog i vlasnike tzv. «Markovićevih» dionica, to se po ocjeni Apelacionog suda čini objektivno nemogućim utvrđivanje vrijednosti apelantovih dionica.

5. Apelacioni sud je presudom, broj Rev- 27/04 od 5. novembra 2004. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanta protiv drugostepene odluke.

6. Apelant u apelaciji ističe da je u toku postupku uspio dokazati da je vlasnik otkupljenih internih tzv. «Markovićevih» dionica u iznosu od 74.513,82 KM, te da su mu tuženi dužni isplatiti taj iznos.

7. U dopuni apelacije apelant je upoznao Ustavni sud da je ZDP «UNIS-Tesla» Brčko privatizovan 2. septembra 2005. godine te da je od Ureda za privatizaciju Brčko Distrikta obaviješten o ukupnom broju dionica, da je vrijednost jedne dionice 10,00 KM, te da je kao ulagač stekao 237 dionica.

8. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev», kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Nadležni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli da je apelant vlasnik tzv. «Markovićevih» dionica, što tuženi nisu ni sporili, ali su utvrdili da se, prema propisima Brčko Distrikta, početna-nominalna vrijednost dionica može utvrditi tek nakon što tu vrijednost po privatizaciji drugotužene utvrdi Registar vrijednosnih papira Brčko Distrikta, niti je tim propisima utvrđena nečija obaveza na kupnju dionica.

12. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da činjenica da je imalac određenog broja tzv. «Markovićevih»dionica nije osporena u odlukama koje pobija apelaciojom.

13. Ustavni sud dalje, konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime apelant nije naveo da li po njegovom shvatanju odluke sudova predstavljaju miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine ili «lišavanje» imovine, shodno stavu 1. ovog člana, ili se eventualno radi o «nadziranju korištenja imovine», shodno stavu 2. ovog člana. Ustavni sud zaključuje da apelant smatra da mu je pravo na imovinu povrijedio sud pogrešnim tumačenjem materijalnog propisa. Međutim, sud je u obrazloženju navedenih presuda naveo kao nesporno da je apelant vlasnik tzv. «Markovićevih» dionica pri čemu je dao jasne razloge za odlučenje o zahtjevu apelanta uz primjenu relevantnih pozitivno-pravnih propisa Brčko Distrikta.

14. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-93/05 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio