Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-129/06 (I. Z.)
Odluka donesena 23. 02. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-129/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. februara 2006. godine, u predmetu broj AP-129/06, rješavajući apelaciju Ivana Zelenčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Zelenčića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, broj Gž-402/05 od 15. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P-264/04 od 11. aprila 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Zelenčić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ružića, kojeg zastupa Slavo Ćutuk, advokat iz Gruda, podnio je, 24. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalni suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-402/05 od 15. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-264/04 od 11. aprila 2005. godine.
2. Općinski sud u Ljubuškom je presudom broj P-264/04 od 11. aprila 2004. godine odbio apelantovu tužbu kojom je tražio da mu se utvrdi uvećani suvlasnički dio sa 9/4 na 1/2 nad prizemljem u porodičnoj kući. Kantonalni sud je potvrdio prvestepenu presudu i odbio žalbu apelanta presudom broj Gž-402/05 od 15. novembra 2005. godine.
3. U toku prvostepenog postupka Općinski sud je utvrdio da apelant nije ničim dokazao tvrdnju iz tužbenog zahtjeva da je vlasnik 1/2 djela prizemlja porodične kuće. Na osnovu usmenog dogovora sa njegovim ocem koji je prema tom dogovoru ulagao rad, a on finansijska sredstva, jer je tada radio u instranstvu, apelant je zahtijevao veći suvlasnički dio nego što mu je dodjeljen u ostavinskom postupku iza njegovih roditelja. Medjutim, u ostavinskom postupku on nije isticao takav zahtjev, niti se žalio na ostavinska rješenja.na osnovu kojih je i izvršen upis u zemljišne knjige i odredjen njegov nasljednički dio. Općinski sud je utvrdio da tužitelj, takođe ničim nije dokazao tvrdnju da je finansirao izgradnju prizemlja, pa je tužbu u tom djelu odbio. Kantonalni sud, rješavajući po žalbi apelanta, potvrdio je u cjelosti presudu Općinskog suda.
4. Apelant smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvecija), navodeći da su prvostepena i drugostepena presuda nezakonite i da je trebao biti usvojen njegov tužbeni zahtijev. Navodi i da su svjedoci koji bi mogli potvrditi osnovanost njegovog zahtjeva poumirali, a da ne posjeduje priznanice i račune o finansijskim sredstvima koja je uložio u izgradnju prizemlja, jer ih nije sačuvao.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
7. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda pravo na imovinu iz člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
10. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku knvenciju štiti postojeću imovinu ili druge posjede, pa je prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti u konkretnom slučaju da li je apelant nositelj imovinskih prava ili posjeda zaštićenih tim članom. Apelant ni jednim dokazom nije učinio vjerovatnim da se radi o stečenoj imovini, pa se ne može pozivati na kršenje prava na imovinu koju nije stekao. U konkretnom slučaju, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa slijedi da apelant nema opravdan zahtjev u postupku.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić