Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-264/05 (Š. T.)
Odluka donesena 23. 02. 2006.
- Šta se ne smatra imovinom
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-264/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, Jovo Rosić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 23. februara 2006. godine, u predmetu broj AP-264/05, rješavajući apelaciju Šefika Trožića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefika Trožića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1298/01 od 1. decembra 2004.
godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05- 050-01-1177/01 od 2. novembra 2001. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek Prijedor broj S:05-050-34-194/99 od 13.
marta 2000. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šefik Trožić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa, podnio je 21. februara 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1298/01 od 1. decembra 2004. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 05-050-01-1177/01 od 2. novembra 2001. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek Prijedor (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj S:05-050-34-194/99 od 13. marta 2000. godine.
2. Apelant je bio sudija Osnovnog suda u Prijedoru, kada mu je, rješenjem broj SU- 157/85 od 31. jula 1985. godine, dodijeljen na korištenje stan u Prijedoru u naselju Pećani C-4/15 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), nakon čega je apelant sa nadležnim organom 14. maja 1986. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, te tako stekao status nositelja stanarskog prava na istom.
3. Apelant je napustio radni odnos kod Osnovnog suda u Prijedoru (apelant navodi „ne svojom voljom“) nakon čega su uslijedili postupci otkaza ugovora o korištenju predmetnog stana pred Osnovnim sudom udruženog rada u Banja Luci, koji sud donosi odluku broj RS I-453/87 od 10. novembra 1987. godine, kojom je usvojen otkaz ugovora o korištenju predmetnog stana, te koja odluka biva potvrđena od strane Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine odlukom broj Ž- 1171/88 od 13. aprila 1988. godine. Dakle, ugovor o korištenju predmetnog stana apelantu je prestao pravosnažnom odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Banja Luci broj RS I-453/87 od 10. novembra 1987. godine.
4. Do izvršenja pravosnažne odluke Osnovnog suda udruženog rada u Banja Luci nije došlo, te je apelant u predmetnom stanu živio do 1. septembra 1992. godine, kada je, tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, izbačen iz istog s tim da je prethodno bio zatočen 60 dana u logorima Omarska i Trnopolje.
5. Nakon prestanka ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini apelant je podnio zahtjev za potvrđivanje statusa nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu i zahtjev za povrat u posjed istog. Zahtjev apelanta je odbijen rješenjem prvostepenog organa uprave broj S:05-050-34-194/99 od 13. marta 2000. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa uprave broj 05-050- 01-1177/01 od 2. novembra 2001. godine. Tužba, koju je apelant podnio u upravnom sporu, odbijena je kao neosnovana rješenjem Vrhovnog suda broj U-1298/01 od 1. decembra 2004. godine.
6. Suština navedenih odluka, kojima se odbija zahtjev apelanta, jeste da se predmetni postupak provodi kao skraćeni postupak u smislu odredbi člana 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 31/99), tako da nije bilo potrebno vršiti saslušanje apelanta, te da odredbe čl. 14. i 15. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01 i 13/02) predviđaju da se izbjeglice i raseljena lica u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, u smislu Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, imaju pravo vratiti u svoje domove u situaciji kada nije doveden u pitanje osnov za potraživanje stana. U konkretnom slučaju, nesporno je da apelant nema osnova za korištenje predmetnog stana, obzirom da je ugovor o korištenju istog otkazan pravosnažnom presudom Osnovnog suda udruženog rada u Banja Luci.
7. U apelaciji, apelant traži da Ustavni sud utvrdi povredu njegovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da ukine osporene odluke i predmet vrati prvostepenom organu uprave na hitan ponovni postupak. Apelant smatra kako je nesporno da je u predmetnom stanu živio sve do 1. septembra 1992. godine, uredno plaćajući sve dažbine, nakon čega je nasilno izbačen, te da predmetni stan predstavlja njegov dom i imovinu, a da se on kao izbjeglica ima pravo vratiti u njega, i da je irelevantno što je došlo do otkaza ugovora o korištenju predmetnog stana, obzirom da pravosnažna presuda Osnovnog suda udruženog rada u Banja Luci nije izvršena, kao i da se navedeno izvršenje više ne može provesti obzirom da je od donošenja navedene pravosnažne odluke prošlo više od deset godina. Apelant se poziva na odluku Ustavnog suda broj U-14/00 od 4. maja 2001. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 33/01), gdje je Ustavni sud utvrdio povrede prava na dom i imovinu, smatrajući da se navedeni predmet može primjeniti i u njegovom slučaju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Pravo na dom
10. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
„3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje :
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku“.
11. Član 8. Evropske konvencije glasi:
„(1) Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. (2) Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”
12. Prije svega, Ustavni sud naglašava kako smatra da se u ovom slučaju ne može primjeniti njegova praksa iz predmeta, broj U-14/00 od 4. maja 2001. godine. U navedenom slučaju, apelant je imao nesporan osnov za korištenje stana (rješenje davaoca stana o dodjeli istog na korištenje) i nije postojala bilo kakva odluka suda ili drugog nadležnog organa, kojim se apelantu osporava pravo na korištenje stana.
13. Ustavni sud smatra da se na konkretan slučaj može primjeniti njegova praksa iz predmeta broj AP-85/03 od 28. oktobra 2004. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 48/04) u kome se radilo o situaciji identičnoj ovoj, gdje je apelantu, također, pravosnažnom odlukom suda raskinut ugovor o korištenju stana, ali do izvršenja nije došlo do početka ratnih dejstava, kada je apelant napustio svoj stan. Nakon prestanka ratnih dejstava i podnošenja zahtijeva za povrat stana, apelant je odbijen uz obrazloženje da mu je ranije prestalo stanarsko pravo, nakon čega se apelant obratio i Ustavnom sudu koji je apelaciju odbio utvrdivši da nije došlo do kršenja ustavnih prava na dom i imovinu. Tom prilikom, Ustavni sud je u zaključku odluke naglasio: „S obzirom na navedeno, u situaciji kada je apelant prije 30. aprila 1991. godine na osnovu pravosnažne sudske presude izgubio pravo na korištenje stana i stan mu se iz tog razloga ne vrati u posjed, ne postoji povreda njegovog prava na poštivanje doma i prava na imovinu iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (ibid stav 37).
14. U navedenom predmetu, broj AP-85/03 od 28. oktobra 2004. godine, Ustavni sud je rekao: „Prema navedenom, apelant je presudom Višeg suda u Tuzli, broj Gž-1956/88 od 12. februara 1991. godine, dakle prije 30. aprila 1991. godine, kao polazne tačke za razrješenje svih imovinsko-pravnih sporova nastalih kao rezultat rata u Bosni i Hercegovini, izgubio status nosioca stanarskog prava i pravni osnov za korištenje stana, te je od dana donošenja presude apelant bio bespravni korisnik stana. Dakle, navedena presuda, u skladu sa načelom pravne sigurnosti, proizvodi pravno djelovanje nakon navedenog datuma i utemeljena je na činjenicama i okolnostima koje su postojale prije nego što je apelant napustio stan u svojstvu raseljenog lica. Što se tiče postupaka za povrat stana koje je apelant naknadno vodio, a koji su rezultirali presudom Vrhovnog suda broj Už-21/02 od 21. novembra 2002. godine, u okolnostima navedenog slučaja i nisu mogli rezultirati drukčijim ishodom pa Ustavni sud zaključuje da osporene odluke sudova i upravnih organa nisu povrijedile apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije“ (ibid stav 27)».
15. Dakle, u ovom slučaju radi se o potpuno istoj situaciji kao u predmetu Ustavnog suda, broj AP-85/03 od 28. oktobra 2004. godine, obzirom da je apelant izgubio osnov za korištenje predmetnog stana pravnosnažnom odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Banja Luci broj RS I- 453/87 od 10. novembra 1987. godine, te je praktično od tada i bespravni korisnik predmetnog stana. Stoga, apelant u konkretnom slučaju nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
16. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.“
17. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
18. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud se ponovo poziva na svoju odluku, broj AP-85/03 od 28. oktobra 2004. godine gdje je navedeno: „U konkretnom slučaju, apelant mora biti u stanju dokazati da ima pravo na predmetnu imovinu kako bi ona predstavljala posjed u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatira da je Viši sud u Tuzli u žalbenom postupku, svojom presudom broj Gž-1956/88 od 12. februara 1991. godine, raskinuo apelantov ugovor o korištenju spornog stana. Dakle, radi se o pravosnažnoj sudskoj odluci protiv koje je apelant mogao ulagati samo vanredna pravna sredstva. [...]S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatira da je donošenjem spomenute presude Višeg suda u Tuzli prestala postojati pravna osnova za apelantovo korištenje spornog stana. Radi toga, Ustavni sud smatra da taj stan za apelanta ne može predstavljati zaštićeni posjed u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (ibid stav 35).
19. U ovom slučaju se radi o identičnoj situaciji, obzirom da je apelantu pravo na predmetni stan prestalo pravnosnažnom odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Banja Luci broj RS I-453/87 od 10. novembra 1987. godine, zbog čega apelant, u konkretnom slučaju, ne može „dokazati kako ima pravo na predmetnu imovinu kako bi ona predstavljala njegov posjed u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant, u ovom predmetu, nema opravdan zahtijev da se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić