Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2395/05 (S. K.)

Odluka donesena 23. 02. 2006.

  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2395/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Hatidža Hadžiosmanović i Miodrag Simović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. februara 2006. godine, u predmetu broj AP-2395/05, rješavajući apelaciju Slobodana Kuzmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. alineja 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Kuzmana, podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini, broj Gž-654/05 od 30. septembra 2005. godine, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Kuzman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, koga zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je, 22. novembra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-654/05 od 30. septembra 2005 godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom traži zabranu izvršenja zaključka o dozvoli izvršenja, broj 05-050-03-42/04 od 11. oktobra 2004. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Bijeljina, broj 05-050-03-423/99 od 22. avgusta 2001. godine, a do donošenja odluke o apelaciji.

2. Dejan Pešić (u daljnjem tekstu: tuženi) je, kao profesionalno vojno lice u tadašnjoj JNA, na osnovu rješenja Komande garnizona Bijeljina, broj 73-3 od 17. septembra 1977. godine, i ugovora o korištenju stana, broj 40-1040/77 od 5. decembra 1977. godine, bio nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u Bijeljini u Ulici Ante Masarovića (sada Vojvode Stepe br. 6).

3. Naredbom Komandanta Prve vojne oblasti, broj 5-9 od 15. januara 1992. godine, tuženi je premješten iz Garnizona u Bijeljini u Garnizon u Gornji Milanovac, a Naredbom Personalne uprave Generalštaba Vojske Jugoslavije, broj 8-168 od 23. jula 1996. godine, premješten je u Garnizon u Nišu, gdje se nalazio do penzionisanja 2002. godine.

4. Tuženi je 29. juna 1992. godine dao izjavu Komandi V.P. 2917 u Gornjem Milanovcu, da nema riješeno stambeno pitanje i da traži rješavanje stambenog pitanja, te da se odriče prava na sporni stan u Bijeljini i moli da bude svrstan u grupu lica koja nemaju stan.

5. Komanda Garnizona u Bijeljini je tuženom izdala potvrdu, broj 31-3 od 10. marta 1994. godine, o tome da je tuženi predmetni stan predao 10. septembra 1992. godine tom Garnizonu. Isti stan je dodjeljen apelantu rješenjem Komande Garnizona Bijeljina, broj 31-3 od 10. septembra 1992. godine, koji je potom zaključio ugovor o korištenju stana i uselio se u predmetni stan.

6. Tuženi je podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, broj 423/99 od 8. jula 1999. godine, Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica RS, Odsjek Bijeljina, koje je donijelo rješenje, broj 05-050-03-R-423/99/R.Z. od 22. avgusta 2001. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS, broj 05-050-1-653/03 od 20. avgusta 2003. godine. Prvostepenim rješenjem je potvrđeno da je tuženi nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i utvrđeno je da apelantu prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana. Apelantu je naloženo da u roku od 15 dana od dana donošenja ovog rješenja stan oslobodi od lica i stvari. Takođe je navedeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

7. Nakon toga Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS je dva puta donosilo zaključak o dozvoli izvršenja navedenog prvostepenog rješenja i to 20. jula 2004. godine i 11. oktobra 2004. godine.

8. Republika Srpska, Vojska Republike Srpske, garnizon Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužitelj) uz učešće apelanta, kao umješača, podnijeli su tužbu protiv tuženog Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) sa zahtjevom da se utvrdi prestanak stanarskog prava tuženog na osnovu sporazuma tužioca i tuženogpismene izjave tuženog od 29. juna 1992. godine sa jedne strane i potvrde tužitelja br. 31-3 od 10. marta 1994. godine o izvršenoj predaji stana, sa druge strane. Tokom postupka tužitelj je postavio i alternativni tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tuženom prestalo stanarsko pravo nad predmetnim stanom na osnovu člana 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, što je tuženi dužan priznati i trpjeti uz naknadu troškova postupka.

9. Osnovni sud je donio presudu, broj P-123/05 od 17. juna 2005. godine, kojom je odbio kao neosnovan prvopostavljeni tužbeni zahtjev, a usvojio alternativni tužbeni zahtjev. U obrazloženju se navodi da se izjava tuženog od 29. juna 1992. godine u vezi sa potvrdom o predaji stana ne može smatrati ponudom za sporazumni raskid ugovora o korištenju stana i prihvatom te ponude, jer izjava tuženog da nema riješeno stambeno pitanje i da traži rješavanje stambenog pitanja nije učinjena tužitelju, nego novom poslodavcu tuženog, novoj vojnoj komandi. Potvrda o predaji stana ne može se smatrati saglasnošću na ponudu za sporazumni otkaz ugovora o korištenju stana, ona samo potvrđuje nespornu činjenicu da se stan nalazi u posjedu davaoca stana na korištenje. Dalje se navodi da je alternativni tužbeni zahtjev osnovan, jer je tuženi lice koje je ostalo u aktivnoj vojnoj službi u Vojsci Jugoslavije poslije 14. decembra 1995. godine, dakle van teritorije BiH, te se ne smatra izbjeglicom i nema pravo na povrat stana, što znači da mu prestaje stanarsko pravo.

10. Protiv navedene presude žalbu su izjavili i tužitelj i tuženi. Okružni sud je donio presudu, broj Gž-654/05 od 30. septembra 2005. godine, kojom se žalba tužitelja odbija, a žalba tuženog uvažava. Presuda Osnovnog suda se potvrđuje u dijelu u kom je odbijen primarni tužbeni zahtjev, a preinačena u dijelu u kom je udovoljeno alternativnom tužbenom zahtjevu, tako što se odbija naznačeni eventualni tužbeni zahtjev tužitelja i određuje da svaka stranka i umješač na strani tužitelja snose svoje troškove. U obrazloženju se navodi da je prvostepeni sud osnovano odbio primarni zahtjev tužitelja, jer naznačena izjava tuženog nije upućena tužitelju, nego Vojnoj pošti u Gornjem Milanovcu, drugoj državi, a da naznačena potvrda tužene ne predstavlja prihvat tužitelja ponude tuženog za sporazuman otkaz ugovora o korištenju stana.

11. Dalje se u obrazloženju navodi da tuženi u žalbi osnovano ukazuje da prvostepeni sud u toj presudi nije cijenio odlučnu činjenicu da je njemu, prije donošenja i stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, koji je objavljen u («Službenom Glasniku RS», broj 96/03), pravosnažnim rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS, Odsjek Bijeljina, broj 05-050-03-R-4023/99 od 22. avgusta 2001. godine, potvrđeno i priznato da ima stanarsko pravo na predmetnom stanu, da u međuvremenu nije stekao drugi stan u Srbiji, da Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine nije predviđena retroaktivna primjena tog zakona, te da se stoga ne može smatrati da je njemu prestalo stanarsko pravo na osnovu citirane odredbe člana 1. pomenutog Zakona. Dalje se navodi da je stav prvostepenog suda da je tuženom prestalo stanarsko pravo u suprotnosti s odredbama člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

12. Tužitelj je 6. decembra 2005. godine Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnem tekstu: Vrhovni sud) izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda, broj Gž-654/05 od 30. septembra 2005. godine o kojoj još nije odlučeno.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda glase:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;»

14. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

15. U konkretnom slučaju, postupak o predmetu apelacije, nakon izjavljene revizije je u toku pred Vrhovnim sudom, koji još nije donio odluku o reviziji.

16. Član 237. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 58/03 i 85/03) glasi:

«Član 237.

(1)Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude.

(2)Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 KM.

(3)Izuzetno,Vrhovni sud Republike Srpske može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.»

17. Prema praksi Ustavnog suda revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uslovi dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek, koji su apelanti dužni iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Apelanti odlučuju koji će pravni lijek koristiti, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. U interesu ostvarivanja prava apelanata je da se iscrpe sve mogućnosti odlučivanja pred redovnim sudovima, u skladu sa pozitivnim propisima. Obzirom na izuzetak predviđen u članu 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, prema kojem Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, Ustavni sud bi donošenjem svoje odluke prije donošenja odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji prejudicirao ovo pitanje. Zbog toga je u konkretnom slučaju, apelacija preuranjena, jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji. Nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2395/05 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio