Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-293/05 (V. P.)
Odluka donesena 23. 02. 2006.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Šta se ne smatra domom
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-293/05
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 293/05, rješavajući apelaciju Vladimira Planinčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Jovo Rosić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. februara 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vladimira Planinčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 203/03 od 29. decembra 2004. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-436/02 od 10. marta 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj P-162/01 od 17. maja 2002.
godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vladimir Planinčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca podnio je 2. marta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-203/03 od 29. decembra 2004. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-436/02 od 10. marta 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-162/01 od 17. maja 2002. godine. Apelant je dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije 6. aprila 2005. godine. Apelant je tražio i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Presude Osnovnog suda broj P-162701 od 17. maja 2002. godine do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 293/05 od 23. marta 2005. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te učesnika u postupku ODPO «Romanija» Sokolac (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i Radmile Cvijetić (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica), zatraženo je 4. i 12. aprila 2005. godine i 13. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud i prvotužitelj dostavili su odgovore na apelaciju 18. aprila 2005. godine, Osnovni sud 31. oktobra 2005. godine, a drugotužiteljica 7. novembra 2005. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 9. novembra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Rješenjem prvotužitelja broj 06-743/80 od 10. maja 1980. godine apelantu je dodijeljen na korištenje trosoban stan u Sokocu, u Ulici Slaviše Vajnera Čiče bb (sada Ulica cara Lazara broj 6), ukupne površine 72 m². Apelant je sa Zajednicom stanovanja i komunalne djelatnosti Općine Sokolac zaključio Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 141/80 od 23. maja 1980. godine.
8. Apelant je Odlukom prvotužitelja broj 06-1512-1/87 od 27. augusta 1987. godine razriješen dužnosti člana Poslovodnog odbora prvotužitelja zbog odlaska na dužnost direktora u RO «Šipad exsport-import» Sarajevo iz Sarajeva, gdje je zasnovao radni odnos 1. septembra 1987. godine, na neodređeno vrijeme. Odlukom Radničkog savjeta RO «Šipad exsport-import» Sarajevo, broj 31/89 od 19. septembra 1989. godine, odobrena su sredstva za kupovinu trosobnog stana radi rješavanja apelantovog stambenog pitanja. Odlukom Radničkog savjeta prvotužitelja, broj 04-5700/90 od 28. septembra 1990. godine, odobreno je učešće sa 30% iznosa tekuće cijene koštanja trosobnog stana, a zbog rješavanja apelantovog stambenog pitanja u Sarajevu.
9. Prvotužitelj je objavio oglas 26. septembra 1991. godine, kojim je pozvao sve zainteresirane radnike koji nemaju riješeno stambeno pitanje da podnesu zahtjev za dodjelu spornog stana kojeg je do tada koristio apelant. Sporni stan je Odlukom prvotužitelja broj 04/I-2302/92 od 17. augusta 1992. godine dodijeljen na korištenje drugotužiteljici, koja je u stan uselila u augustu 1993. godine.
10. Rješenjem od 5. marta 1992. godine apelantu je RO «Šipad exsport-import» Sarajevo iz Sarajeva dodijelila na korištenje stan u Sarajevu, u ulici Dobrovoljačka S 10 DX7 - zgrada zvana «Papagajka», koja do početka ratnih dešavanja nije bila useljena jer nije bio izvršen njen tehnički prijem. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-312/99 od 26. jula 2001. godine odbijen je apelantov zahtjev za povrat u posjed stana u Sarajevu, u ulici Dobrovoljačka S 10 DX7 - zgrada zvana «Papagajka».
11. Rješavajući apelantov zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana u Sokocu, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka Odsjek Sokolac (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj 43-807/00 od 7. decembra 2001. godine utvrdilo da je apelant nosilac stanarskog prava na navedenom stanu i dozvolilo vraćanje stana u posjed. Ministarstvo je apelanta 17. aprila 2002. godine uvelo u posjed spornog stana.
12. Prvotužitelj i drugotužiteljica podnijeli su Osnovnom sudu 22. juna 2001. godine tužbu protiv apelanta radi raskida Ugovora o korištenju stana broj 141/80 od 23. maja 1980. godine.
13. Osnovni sud je Presudom broj P-162/01 od 17. maja 2002. godine usvojio tužbeni zahtjev prvotužitelja i otkazao Ugovor o korištenju stana broj 141/80 od 23. maja 1980. godine, zaključen između apelanta i Zajednice stanovanja i komunalnih djelatnosti Općine Sokolac, te naložio apelantu da preda prvotužitelju na raspolaganje sporni stan u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Ujedno, odbijen je tužbeni zahtjev drugotužiteljice da je, na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 03/V-1-122-625/96 od 4. septembra 1996. godine, stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu kao neosnovan. Tužitelji su obavezani da apelantu plate troškove postupka u iznosu od 757,85 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
14. U obrazloženju ove presude navedeno je, između ostalog, da je apelant napustio sporni stan i prestao ga koristiti 1988. godine, kao i da je odjavio mjesto prebivališta iz Sokoca za Sarajevo, općina Novi Grad, a da se 5. jula 1990. godine prijavio na adresu Kasima Prohića broj 1, općina Novi Grad Sarajevo. Sud nije provodio dokaze na okolnost u kojem svojstvu je apelant boravio u stanu u Sarajevu na adresi Kasima Prohića broj 1, da li kao podstanar ili u drugom svojstvu. Dalje, sud je u toku postupka utvrdio da su apelantova djeca od 21. septembra 1988. godine upisana i pohađala nastavu u Osnovnoj školi «Simon Bolivar» u Sarajevu. Dakle, apelant je napustio sporni stan u Sokocu zajedno sa članovima svog domaćinstva, neovisno o ratnim dešavanjima na prostorima Bosne i Hercegovine i puno prije tih dešavanja i nije koristio predmetni stan 30. aprila 1991. godine, pa se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: ZPPZKNI). Apelant predmetni stan nije koristio ni nakon 30. aprila 1991. godine, odnosno u njega se nije vratio nakon izbijanja ratnih sukoba, već je tek po osnovu rješenja Ministarstva uveden u posjed spornog stana 17. aprila 2002. godine. Osnovni sud dalje navodi da je nakon provedenih dokaza utvrđeno da je u sporni stan bespravno uselilo lice koje ima isto ime i prezime kao i apelant, dakle Vladimir Planinčić, koji je u tom stanu boravio od 1989. godine pa do 1992. godine. Na kraju, Osnovni sud zaključuje da je preduzeće «Šipad exsport-import» iz Sarajeva donijelo odluku 19. septembra 1989. godine o izdvajanju sredstava za kupovinu trosobnog stana u Sarajevu i tako započeo postupak u vezi sa rješavanjem stambenog pitanja apelanta i njegove porodice, s tim što je apelant već u tom periodu prestao koristiti sporni stan u koji se u oktobru mjesecu 1989. godine uselilo drugo lice kao bespravni korisnik.
15. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je Presudom broj Gž-436/02 od 10. marta 2003. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u dosuđujućem djelu potvrdio, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. U obrazloženju ove presude Okružni sud je naveo da je, u suštini, prihvatio činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostepenog suda.
16. Rješavajući apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude drugostepenog suda, Vrhovni sud je Presudom broj Rev-203/03 od 29. decembra 2004. godine reviziju odbio kao neosnovanu.
17. U obrazloženju odluke Vrhovni sud ističe da je drugostepeni sud pravilno uočio da je u konkretnoj parnici odlučno jesu li pretpostavke o raskidu ugovora o korištenju spornog stana postojale do 31. aprila 1991. godine i da je u ovom sporu pravno relevantno razdoblje nekorištenja stana samo do spomenutog datuma. Razlog ovome je što je članom 10. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPPZKNI utvrđeno pravo nosioca stanarskog prava koji je napustio stan između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine da se vrati u stan bez obzira je li stan bio proglašen napuštenim ili ne, i bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio. Odredbom člana 2. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZSO, kojim je dopunjen član 47. stav 1. tačkom 7, propisano je da se otkaz ugovora o korištenju stana zbog nekorištenja ne može pravovaljano dati ako je nosilac stanarskog prava živio na drugom mjestu, odnosno bio raseljeno lice nakon 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno do 13. aprila 1999. godine. Vrhovni sud dalje ističe da su redovni sudovi u toku postupka utvrdili da je apelant sa članovima svog porodičnog domaćinstva prestao koristiti sporni stan u drugoj polovini 1988. godine. Dalje, redovni sudovi su utvrdili da su apelant i članovi njegove porodice do 30. aprila 1991. godine živjeli u Sarajevu gdje se apelant zaposlio a djeca nastavila školovanje i da su koristili drugi stan u Sarajevu u kojem su zadovoljavali svoje stambene potrebe. Vrhovni sud zaključuje da je volja apelanta i njegove porodice bila upravljena na to da trajno prestanu koristiti sporni stan, da su odjavili svoje prebivalište na adresi spornog stana i prijavili se u Sarajevu, te je osnovan zaključak da su se na osnovu člana 47. stav 1. ZSO stvorile pretpostavke za otkaz ugovora o korištenju stana. Redovni sudovi su pravilno utvrdili da je osnovan tužbeni zahtjev prvotužitelja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant navodi da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je njegova porodica ostala da koristi sporni stan, iako je on prešao u Sarajevo gdje je dobio zaposlenje, a da je povremeno dolazio u sporni stan. Sporni stan je napustio u augustu 1992. godine, kada je sa svojom porodicom otišao u Beograd gdje je boravio u svojstvu izbjeglice sve do povratka u sporni stan 17. aprila 2002. godine. Dalje, apelant smatra da sudovi u toku postupka nisu uzeli u obzir dokaze da je on do 1992. godine plaćao vodu i struju za sporni stan, kao ni činjenicu da je u upravnom postupku utvrđeno da je on nosilac stanarskog prava i da mu je stan vraćen u posjed 17. aprila 2002. godine. Sudovi su uzeli u obzir iskaze svjedoka koje je pozvala drugotužiteljica, pa su na osnovu iskaza tih svjedoka izveli zaključak da on nije koristio sporni stan nego osoba sa istim imenom i prezimenom, Vladimir Planinčić, koji je ustvari do marta 1992. godine boravio kao njegov gost. Dalje, navodi da mu je «Šipad exsport-import» iz Sarajeva dodijelio stan u Sarajevu, u ulici Dobrovoljačka S 10 DX7- u zgradi zvana «Papagajka», ali da ova dodjela stana nije nikada realizirana, jer predmetna zgrada do izbijanja rata nije bila tehnički primljena. Apelant na kraju predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i da sam odluči o predmetu spora.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je iznosio tokom postupka koji je prethodio donošenju osporenih odluka. Odgovori na apelantove navode već su sadržani u obrazloženju odluke kod koje Vrhovni sud u cijelosti ostaje. Vrhovni sud dalje ističe da su apelantovi navodi neosnovani, jer je u toku postupka nedvojbeno utvrđeno da su apelant i njegova porodica sporni stan prestali koristiti u drugoj polovini 1988. godine, da su od tada živjeli u drugom mjestu, gdje su se i zaposlili i gdje su djeca nastavila školovanje, te da su svoje stambene potrebe zadovoljavali korištenjem drugog stana u Sarajevu, te je to izraz njihove volje, jer su 1988. godine napustili ne samo sporni stan već i grad Sokolac. Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u cijelosti ostaju kod navoda iznesenih u osporenoj odluci, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud ističe da su apelantovi navodi neosnovani i da nisu povrijeđena njegova prava zagarantirana Evropskom konvencijom. Dalje, navodi da je postupak proveden na zakonit način, da je strankama u postupku omogućeno da iznesu sve činjenice i izvedu sve dokaze na kojima zasnivaju svoje navode, te im je omogućeno da se izjasne o provedenim dokazima.
22. Prvotužitelj u odgovoru na apelaciju ističe da su apelantovi navodi o povredi prava na dom neosnovani, s obzirom da su redovni sudovi na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja donijeli zakonite odluke. Predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.
23. Drugotužiteljica u odgovoru na apelaciju ističe da su navodi apelacije netačni i predlaže da se apelacija odbaci kao nedopuštena. Drugotužiteljica smatra da iz pobijanih odluka jasno i nedvosmisleno proizlazi da su redovni sudovi u domenu svoje nadležnosti proveli postupak u skladu sa Zakonom, utvrdili da je apelant sporni stan sa svojom porodicom napustio 1987. godine i dali svoju pravnu ocjenu, a apelant ne nudi nijednu činjenicu koja bi mogla opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava.
V. Relevantni propisi
24. Zakon o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi: «Član 47.
Otkaz ugovora o korištenju nosiocu stanarskog prava može se dati i kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno sa njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, a za to vrijeme su boravili u zemlji ili inostranstvu izuzev [...] 7) Ukoliko je nosilac stanarskog prava živio na drugom mjestu, odnosno kao raseljeno lice, nakon 30. aprila 1991. godine, do dana stupanja na snagu ovog zakona.
Lica koja su svoje stanove napustili nakon 30. aprila 1991. godine će se smatrati izbjeglicama i raseljenim licima u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, osim ako se ne dokaže da su napustili svoje stanove iz razloga potpuno nevezanih za sukob.
Smatrat će se da je nosilac stanarskog prava prestao neprestano koristiti stan i u slučaju kada samo povremeno navraća u stan, kao i kada cio stan koristi lice koje nije član porodičnog domaćinstva.
25. Zakon o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03) u relevantnom dijelu glasi:
«Član 10.
Član 14. briše se i zamjenjuje kako glasi:
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio.
Član 50.
Otkaz ugovora o korištenju stana daje se nosiocu stanarskog prava tužbom koja se podnosi nadležnom sudu.»
VI. Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev- 203/03 od 29. decembra 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. februara 2005. godine, a apelacija je podnesena 2. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
30. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
31. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku».
32. Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”
33. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, str. 56 stav 31).
34. U konkretnom predmetu Ustavni sud mora prvo utvrditi može li stan o kojem je riječ da se smatra apelantovim “domom” u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li preduzete mjere “miješanje” u njegovo pravo na poštovanje doma i je li to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
35. Što se tiče pitanja može li se predmetni stan smatrati apelantovim "domom", Ustavni sud ukazuje da član 1. tačka 1. Prvog odjeljka Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima) predviđa da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove i da će imati pravo na povrat imovine koja im je oduzeta zbog neprijateljstava počevši od 30. aprila 1991. godine. Osim toga, povratak izbjeglica i raseljenih lica je važan cilj u eliminaciji negativnih konsekvenci rata u Bosni i Hercegovini. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je jedan od osnovnih ciljeva potpisivanja Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini povratak ljudi u mjesta prebivališta koje su imali 30. aprila 1991. godine. Pored toga, Ustavni sud je u svojoj odluci broj U 14/00 zauzeo stav da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba da bude polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima. Prema članu II/5. Ustava, sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Ovo pravo izbjeglica i raseljenih lica uzdignuto je na nivo ustavnih prava koja su, prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, osigurana svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, “Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” broj 33/01).
36. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je apelant zajedno sa članovima svoga porodičnog domaćinstva (bračni drug i njihovo dvoje malodobne djece) prestao koristiti sporni stan u drugoj polovini 1988. godine, da su od tada pa do 30. aprila 1991. godine i dalje živjeli u Sarajevu, gdje su se zaposlili, a djeca nastavila školovanje. Utvrđeno je da su apelant i članovi njegovog domaćinstva u ovom periodu koristili drugi stan u kojem su zadovoljavali svoje stambene potrebe, da je njihova volja bila upravljena na to da trajno prestanu koristiti sporni stan, da su odjavili svoje prebivalište sa adrese spornog stana prijavivši se na adresu u Sarajevu. Također je tokom postupka pred redovnim sudovima utvrđeno da je prvotužilac učestvovao u finansiranju stana koji je «Šipad export-import» apelantu dodijelio u Sarajevu, kao i da je apelant podnio zahtjev za povrat spornog stana 17. aprila 2000. godine, nakon što je bezuspješno pokušao da vrati stan u Sarajevu. Na osnovu navedenog redovni sudovi su zaključili da su se ostvarile pretpostavke za otkaz ugovora o korištenju stana u smislu člana 47. stav 1. ZSO, jer je apelant zajedno sa članovima svoga domaćinstva prestao da lično koristi stan duže od 6 mjeseci, a za to vrijeme je boravio u zemlji ili inostranstvu.
37. Iz navedenog Ustavni sud zapaža da apelant, u periodu od 1988. godine pa sve do 30. aprila 1991. godine i poslije tog datuma nije koristio sporni stan. Činjenica da je apelanta uvelo u posjed stana Ministarstvo 17. aprila 2002. godine na temelju rješenja kojim mu je stan vraćen u posjed, samo mjesec dana prije donošenja prvostepene presude kojom mu je otkazan ugovor o korištenju tog stana, ne može predstavljati dovoljan argument koji bi doveo do zaključka da je predmetni stan predstavljao za apelanta «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Ovakav stav Ustavni sud temelji i na činjenici da apelant gotovo 14 godina nije živio u predmetnom stanu, te da je, s obzirom na stanje u spisu, nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini preselio u Beograd gdje i danas živi. Dakle, apelant je svojevoljno iselio iz spornog stana radi zaposlenja u Sarajevu prije otpočinjanja sukoba u Bosni i Hercegovini i taj čin nema nikakve dodirne tačke sa događajima koji su uslijedili nakon napuštanja stana.
38. Dakle, apelant je zbog zadovoljavanja svojih ličnih interesa prije 30. aprila 1991. godine, kao polazne tačke za razrješenje svih imovinsko-pravnih sporova nastalih kao rezultat rata u Bosni i Hercegovini, sa svojom porodicom faktički prestao koristiti predmetni stan. Što se tiče upravnog postupaka za povrat stana koji je apelant naknadno vodio, a koji je rezultirao odlukom kojom je utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da mu se stan vraća u posjed, u okolnostima navedenog slučaja i nije mogao rezultirati drukčijim ishodom. Naime, apelant je u vrijeme odlučivanja o zahtjevu za povrat stana u posjed nominalno bio nosilac stanarskog prava na stanu jer mu do tada nije bio otkazan ugovor o korištenju stana, na temelju čega je nadležni upravni organ i donio takvo rješenje. Međutim, ova činjenica i činjenica posjedovanja stana u periodu 30 dana od uvođenja u posjed do donošenja osporene prvostepene presude, kako je već objašnjeno, nije dovoljan argument koji bi doveo do zaključka da je predmetni stan predstavljao za apelanta «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, te stoga zaključuje da osporene odluke sudova nisu povrijedile njegovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
40. Nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer nije utvrđeno da sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja iz navedenih odredbi.
41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić