Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-270/05 (D. M. i drugi)
Odluka donesena 23. 02. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-270/05
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 270/05, odlučujući o apelacijama Dudije Muhamedagić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2006. godine je donio
ODLUKU O MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije:
- Dudije Muhamedagić, Almira Kulenovića, Dragana Kotura, Salke Karabegovića i Ismeta Ćenanovića podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-263/03 od 20. decembra 2004. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-131/01 od 21. januara 2003.
godine;
- Esme Mujagić i Sabihe Kulenović podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-525/04 od 8. juna 2005. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR- 682/03 od 30. aprila 2004. godine;
- Maje Arnautović, Envera Arnautovića i Fatime Dupanović podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-484/04 od 16. maja 2005. godine i Općinskog suda u Bihaću broj RS-2272/03 od 20. aprila 2004. godine;
- Dragice Keča podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-476/04 od 8. juna 2005. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-1793/00 od 30. januara 2004. godine;
- Ramize Zulić, Ivana Majstorovića, Stjepana Majstorovića, Blaženke Vuković i Hasibe Melkić podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-600/04 od 8. juna 2005. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-96/01 od 14. maja 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Lica navedena u izreci ove odluke (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijela su Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) koje su navedene u izreci ove odluke. Apelacije su podnesene od 21. februara do 23. augusta 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 270/05. Spojene su sljedeće apelacije: AP 270/05, AP 1416/05, AP 1444/05, AP 1790/05 i AP 1791/05.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Apelanti Dudija Muhamedagić, Almir Kulenović, Dragan Kotur, Salko Karabegović, Ismet Ćenanović, Ramiza Zulić, Ivan Majstorović, Stjepan Majstorović, Blaženka Vuković i Hasiba Melkić su od 1. septembra 1994. godine do 31. decembra 1995. godine bili uposlenici Kantonalne bolnice «Dr. Irfan Ljubijankić» i za taj period od navedene ustanove i Unsko-sanskog kantona potražuju neisplaćene plaće. Apelanti Maja Arnautović, Enver Arnautović i Fatima Dupanović, kao uposlenici OŠ «Gornje Prekounje», potražuju od navedene ustanove i Unsko-sanskog kantona naknade toplog obroka za period od 1996. do 1999. godine. Apelantice Esma Mujagić i Sabiha Kulenović su od 1. septembra 1994. godine do 31. decembra 1995. godine bile uposlenice Mješovite srednje škole Bihać i za taj period od navedene ustanove i Unsko-sanskog kantona potražuju neisplaćene plaće. Apelantica Dragica Keča je od 1. septembra 1994. godine do 31. decembra 1995. godine bila uposlenica Biblioteke u Bihaću i za taj period od navedene biblioteke i Unsko-sanskog kantona potražuje neisplaćene plaće. Radi isplate neisplaćenih plaća, odnosno naknada toplog obroka za navedene periode, apelanti su podnijeli tužbe Općinskom sudu protiv navedenih javnih ustanova i Unsko-sanskog kantona.
5. Svojim presudama Općinski sud je odbio tužbene zahtjeve zbog prigovora zastarijevanja koji su istakle navedene javne ustanove i nedostatka pasivne legitimacije koju je istakao Unsko-sanski kanton.
6. Na presude Općinskog suda apelanti su uložili žalbe Kantonalnom sudu, zahtijevajući preinačenje pobijanih presuda, odnosno vraćanje na ponovno suđenje, zbog toga što je, prema njihovim navodima, Unsko-sanski kanton u više navrata priznao dug i time prekinuo zastarijevanje.
7. Rješavajući o žalbama, Kantonalni sud je donio presude kojima je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepene presude u cijelosti.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije 8. Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede svojih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravično suđenje, povredu svojih prava na imovinu zaštićenih članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravičan postupak. U apelacijama apelanti navode da su njihovi tužbeni zahtjevi u odnosu na javne ustanove odbijeni zbog zastarijevanja potraživanja, a u odnosu na Unsko-sanski kanton zbog nedostatka pasivne legitimacije i zastarijevanja potraživanja. Apelanti smatraju da u konkretnom slučaju nema zastarijevanja potraživanja zbog toga što je Unsko-sanski kanton u više navrata priznao dug i time prekinuo zastarijevanje, te napominju da Unsko-sanski kanton u svojem budžetu i dalje ima sredstva namijenjena za ovu svrhu.
9. Apelanti smatraju da im je ovakvim presuđivanjem povrijeđeno pravo na nepristran sud, pozivajući se na odredbu člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima: «Svako bez razlike ima pravo na jednaku plaću za jednaki rad», te predlažu da Ustavni sud ukine pobijane presude, naloži navedenim javnim ustanovama i Unsko-sanskom kantonu da im solidarno isplate utužene iznose sa zakonskom zateznom kamatom.
b) Odgovori na apelacije 10. S obzirom na to da se radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu kao i u predmetu Ustavnog suda broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine, Ustavni sud je odlučio da apelacije ne dostavlja na odgovor strankama u postupku, već da uzme u razmatranje odgovore već dane u navedenom predmetu.
V. Relevantni propisi
11. U Zakonu o obligacijskim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 29/78 i 39/85, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03) relevantne odredbe glase:
«Član 262.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njezinim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.
Član 296.
(1) Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice.
(2)Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tome ispunjenju.
Član 360.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarijevanje nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
(3) Sud se ne može obazirati na zastarijevanje ako se dužnik nije na nju pozvao. Član 361.
(1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano. Član 362.
Zastarijevanje nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Član 365.
Dužnik se ne može odreći zastarijevanja prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarijevanje.
Član 366.
(1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarijevanja. (2) Isto djelovanje ima davanje zaloga ili kojeg drugog osiguranja za zastarjelo potraživanje.
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarijevanja.
Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
Član 387.
(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.
(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja.
Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriočevom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
Član 391.
Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni.
Član 392.
(1) Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarijevanje.
(2) Zastarijevanje koje prekine dužnik počinje teći iznova od priznanja.»
12. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnih odnosa, koji se primjenjivao u vrijeme nastanka konkretnih potraživanja («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90 i «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94), relevantne odredbe glase:
«Član 49.
Lični dohodak se isplaćuje najmanje jedanput mjesečno.
Član 79.
U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik ima pravo zahtijevati zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, ... u skladu sa zakonom.»
13. U Zakonu o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
«Član 13.
Na sva pitanja koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći propisi obligacijskog prava.
Član 106.
Apsolutno zastarijevanje potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno.»
14. U Zakonu o ustanovama («Službeni list RBiH» br. 6/92, 8/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
«Član 1.
Ustanova ... osniva se za obavljanje djelatnosti ... zdravstva ... i drugih djelatnosti ako cilj obavljanja djelatnosti nije stjecanje dobiti.
Ustanova ima svojstvo pravnog lica.
Član 39.
Ustanova stječe sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta ..., sredstava fonda, od naknade za obavljanje .... zdravstvenih i drugih usluga, od ličnog sudjelovanja korisnika usluga ..., pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova.
Član 41.
Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima kojima raspolaže.
Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno.
Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove, dužan je:
- pokriti višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna.»
VI. Dopustivost
15. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
16. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
17. Prema članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio ». a)Nadležnost Ustavnog suda ratione materiae
18. Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede svojih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravično suđenje, na povredu svojih prava na imovinu zaštićenih članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu prava na nediskriminaciju garantiranog članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravičan postupak.
19. Ustavni sud u ovome slučaju ima nadležnost ratione materiae.
b)Nadležnost suda ratione temporis
20. U pogledu nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis, Ustavni sud može odlučivati, u načelu, samo o ustavnim pitanjima po presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 14. decembra 1995. godine (vidi Odluku Ustavnog suda, U 2/98, od 5. juna 1998. godine, objavljenu u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 22/98).
21. Ustavni sud nije nadležan razmatrati pitanja koja su se desila prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud ima nadležnost razmotriti činjenice u vezi sa događajima koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine s ciljem dobivanja dodatnih informacija.
22. U konkretnim slučajevima apelanti tvrde da im nisu isplaćene „ratne“ plaće, te naknade za topli obrok iz poratnog perioda. Iako se sporna potraživanja u navedenim slučajevima najvećim dijelom odnose na period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na ostvarivanje spornih potraživanja sudskim putem apelanti su iskoristili podnošenjem tužbi tokom 2003. godine iz čega proizlazi da su predmetne tužbe podnesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis. c)Iscrpljivanje pravnih lijekova i vremenski rok za podnošenje apelacija
23. U konkretnim slučajevima presude Kantonalnog suda su konačne odluke. Ustavni sud je utvrdio da su sve apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada su apelanti primili presude suda. Ustavni sud zaključuje da su apelacije pravovremene. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalan razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog činjenice da prvotuženi poslodavci i drugotuženi Unsko-sanski kanton u postupku pred redovnim sudovima nisu obavezani na solidarnu isplatu neisplaćenih plaća i naknada za topli obrok, te činjenice da su tužbeni zahtjevi apelanata u odnosu na drugotuženog Unsko-sanski kanton odbijeni i zbog nedostatka pasivne legitimacije drugotuženog. Osim toga, apelanti ukazuju na povredu prava na nediskriminaciju u vezi sa uživanjem prava na pravičan postupak. Konačno, apelanti se pozivaju na primjenu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
26. Umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke, u pogledu navedenih žalbenih navoda apelanata, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u svojoj odluci u predmetu broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 13/04 od 21. aprila 2004. godine i «Službene novine FBiH» broj 57/04 od 21. januara 2004. godine).
27. Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na pravičan postupak iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić