Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1885/05 (Z. K.)

Odluka donesena 14. 03. 2006.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1885/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine, u predmetu broj AP-1885/05, rješavajući apelaciju Zdenke Komljen, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdenke Komljen podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-860/04 od 29. juna 2005. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj RSŽ-668/04 od 20. septembra 2004. godine, i rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj Rs-640/03 od 16. jula 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdenka Komljen (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, koju zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banja Luke, podnijela je, 5. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-860/04 od 29. juna 2005. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj RSŽ-668/04 od 20. septembra 2004. godine, i rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Rs-640/03 od 16. jula 2004. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj Rs-640/03 od 16. jula 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj RSŽ-668/04 od 20. septembra 2004. godine, Općinski sud se oglasio nenadležnim i odbacio tužbu podnesenu radi utvrđenja radno pravnog statusa prekobrojnosti i isplate otpremnine. Općinski sud je u obrazloženju odluke naveo da za rješavanje spornog odnosa nije nadležan sud već Agencija za državnu službu shodno odredbama člana 36. stav 2. Zakona o državnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03), koja proglašava državnog službenika prekobrojnim na prijedlog organa Državne službe.

3. Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-860/04 od 29. juna 2005. godine, reviziju apelantice odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Obzirom da se u konkretnom slučaju glavni tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu tražbinu, a tužiteljica nije označila vrijednost spora, revizija je u smislu člana 244. Zakona o parničnom postupku, odbačena kao nedopuštena.

4. Nakon toga, apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na radno pravnu zaštitu. Iako nije eksplicitno navela, iz navoda apelacije proizilazi da apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešnom primjenom člana 237 stav 3 Zakona o parničnom postupku, povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-

106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Ustavni sud zapaža da o pravu apelantice da joj se utvrdi radno pravni status prekobrojnosti i da joj se zbog tog statusa isplati otpremnina, nije meritorno odlučivalo pred redovnim sudovima. Ustavni sud nalazi da Općinski sud nije raspravljao po tužbenom zahtjevu apelantice iz razloga što je članom 36 Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine utvrđeno ko proglašava državnog službenika prekobrojnim, pod kojim uvjetima i na čiji prijedlog, a to je prema navedenom propisu Agencija za državnu službu Federacije Bosne i Hercegovine, na prijedlog organa Državne službe.

8. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

9. Redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice, nego je tužba odbačena iz formalnih razloga, a u obrazloženju rješenja sudovi su naveli da redovni sudovi nemaju stvarnu nadležnost da rješavaju o apelantičinom zahtjevu. Apelantica, u toku cijelog postupka pred redovnim sudovima, nije argumentovano opravdala činjenicu da bi podnošenje zahtjeva nadležnom organu uprave, u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za nju, zbog čega bi osporene odluke predstavljale povredu ustavnih prava apelantice. Apelantica je cijelo vrijeme tvrdila da su redovni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo, kad su odbacili njenu tužbu kao nedozvoljenu, te je isticala da joj pripada traženo pravo. Međutim, kao što je već naglašeno, da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala podnijeti zahtjev stvarno nadležnom organu, odnosno nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-844/04 od 13. septembra 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1885/05 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio