Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-79/06 (P. R.)

Odluka donesena 14. 03. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-79/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine, u predmetu broj AP-79/06, rješavajući apelaciju Predraga Remetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. alineja 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Remetića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž- 1857/05 od 23. decembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1527/04 od 10. oktobra 2004. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Remetića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž- 1857/05 od 23. decembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1527/04 od 10. oktobra 2004. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Predrag Remetić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Milan Trbojević, advokat iz Banje Luke, podnio je, 17. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1857/05 od 23. decembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1527/04 od 10. oktobra 2004. godine. Apelant je također postavio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio izvršni postupak protiv apelanta koji se vodi pred Osnovnim sudom u predmetu broj I-6409/03 do okončanja postupka po apelaciji, odnosno do okončanja parničnog postupka koji je apelant pokrenuo pred Osnovnim sudom (broj P-1527/04) radi utvrđivanja ništavosti ugovora o zajmu i sudskog poravnanja po osnovu kojeg se vodi izvršni postupak.

2. Apelant je zajedno sa suprugom Anom Remetić, tužbom podnesenom Osnovnom sudu protiv Milorada Basta i Ranka Šućevića (u daljnjem tekstu: tuženi), tražio utvrđenje ništavosti ugovora o zajmu broj I-OV-1495/94 od 10. maja 1994. godine, koji je kao zajmoprimac zaključio sa tuženima, kao i za poništenje sudskog poravnanja u vezi sa tim ugovorom broj P-577/00 od 20. marta 2000. godine, kojim je određeno na koji način će apelant vratiti dug. Apelant u tužbi navodi da su i ugovor i sudsko poravnanje ex lege ništavi, budući da je ugovorena lihvarska kamata, kao i da su oba dokumenta zaključena pod prijetnjom i prevarom. Ova tužba je kod Osnovnog suda zavedena pod brojem P-1527/04 i postupak po toj tužbi je u toku.

3. Apelant je u ovom predmetu podnio Osnovnom sudu i zahtjev za određivanje privremene mjere kojim će se zabraniti prodaja nekretnina apelanta koja je određena u postupku prinudnog izvršenja sudskog poravnanja broj P-577/00 od 20. marta 2000. godine, a koje je dozvoljeno rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj I-6409/03 od 29. oktobra 2003. godine. U tom postupku, Osnovni sud je odbio prigovor apelanta na rješenje o izvršenju i zaključkom broj I- 6409/02 od 15. decembra 2004. godine odredio prodaju nekretnina u vlasništvu njegove supruge, koja je zaključila jedan od ukupno tri ugovora o zajmu sa tuženima. Osnovni sud je prvo donio rješenje o određivanju privremene mjere, ali je kasnije, rješenjem broj P-1527/04 od 10. oktobra 2005. godine, prvobitno rješenje ukinuo i odbio apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere zato što apelant nije uplatio jemstvo koje je sud bio odredio.

4. Okružni sud je, osporenim rješenjem broj Gž- 1857/05 od 23. decembra 2005.

godine, odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju svoje odluke, Okružni sud je naveo da je odredbama čl. 271. do 273. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05) propisano da sud može odrediti sudsku mjeru obezbjeđenja, na prijedlog predlagača obezbjeđenja, kojom bi se pod propisanim uslovima protivniku obezbjeđenja zabranilo otuđenje ili raspolaganje određenom imovinom. Međutim, u konkretnom slučaju, apelant i njegova supruga su, kao predlagači obezbjeđenja, tražili zabranu prodaje nekretnine u izvršnom postupku po izvršnom naslovu u kojem su apelant i njegova supruga izvršenici, što je prema zaključku Okružnog suda protivno navedenim zakonskim odredbama. Također, Okružni sud navodi i da, prema odredbi člana 273. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, odlaganje izvršenja kao predlagač može tražiti samo treće lice i to prema uslovima koje određuje Zakon o izvršnom postupku, što ovdje nije slučaj.

5. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.. Povredu i jednog i drugog prava apelant vidi u tome što zakon zabranjuje izvršenje po osnovu nezakonite izvršne isprave i navodi da je sudsko poravnanje upravo takva isprava, jer je doneseno u vezi sa lihvarskim ugovorom, zbog čega je ex lege ništavo. Također navodi da je sud pred kojim je poravnanje zaključeno morao o tome ex officio voditi računa, što je propustio učiniti. Stoga apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru i obustavi postupak izvršenja sudskog poravnanja do okončanja parničnog postupka koji je on pokrenuo.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. alijena 9. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

8. Član 16. stav 2. i stav 4. alineja 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

[...]

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

[...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» Pravo na pravično suđenje

9. U konkretnom slučaju, apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što je odbijen njegov prijedlog za određivanje privremene mjere u parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud navodi da se osporenim rješenjima nije odlučivalo o «građanskim pravima i obavezama» apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već samo o zahtjevu za određivanje privremene mjere, dakle o procesnom pitanju. Stoga, apelantov zahtjev za ispitivanje rješenja o odbijanju prijedloga za određivanje privremene mjere u parničnom postupku koji još traje, ne ulazi u djelokrug člana 6. stav 1. Evropske Konvencije. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj kontrolni organi koji su uspostavljeni Evropskom konvencijom ne mogu tumačenjem člana 6. Evropske konvencije kreirati nova, suštinska «građanska prava» koja nemaju pravnog osnova u pozitivnim propisima države (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 294-B, serija A, strana 49.).

10. Iz navedenog proizilazi, da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

11. Apelant se također žali da je osporenim rješenjima povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

13. Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima odbijen apelantov zahtjev za određivanje privremene mjere u parničnom postupku koji još nije okončan. Osporena rješenja, međutim, ne predstavljaju odluku kojom se na bilo koji način odlučuje o apelantovoj imovini, a koja bi se mogla smatrati «miješanjem» u pravo na imovinu i kojom bi apelantu bilo uskraćeno pravo na «mirno uživanje u imovini» ili kojom bi bio «lišen» prava na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim rješenjima apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. alineja 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, te ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-79/06 (P. R.) | Sudska praksa | Aktio