Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1376/05 (E. H. i dr.)

Odluka donesena 14. 03. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1376/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine, u predmetu broj AP-1376/05, rješavajući apelaciju Emire Harbaš i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emire Harbaš, Ljerke Vehabović, Hasana Stupca, Mahmuta Jusufovića, Fehima Jusufovića i Šahe Jasanović, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u u Bihaću broj RSŽ-565/04 od 4. maja 2005. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj RS-1870/03 od 2. juna 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emira Harbaš, Ljerka Vehabović, Hasan Stupac, Mahmut Jusufović, Fehim Jusufović i Šaha Jasanović (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Bihaća, koje zastupa Ilijas Midžić, advokat iz Bihaća, podnijeli su, 24. juna 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude presude Kantonalnog suda u u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj RSŽ-565/04 od 4. maja 2005. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-1870/03 od 2. juna 2004. godine.

2. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 18. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik BiH» broj 2/04), od apelanta je 1. jula zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je dostavio dopunu apelacije 8. jula 2005. godine.

3. Presudom Općinskog suda broj RS-1870/03 od 2. juna 2004. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda broj RSŽ-565/04 od 4. maja 2005. godine, obavezana je JU Medicinska škola Bihać (u daljnjem tekstu: drugotužena) da tužiteljima isplati određene iznose na ime neisplaćene naknade regresa za 2002. godinu, kao i određene iznose na ime razlike manje isplaćene plaće za period od 1. januara 2001. godine do 30. septembra 2002. godine, sa kamatama i troškovima postupka. U dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na neisplaćene plaće za period od 1. jula 1994. godine do 31. decembra 1995. godine, tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen zbog zastarjelosti potraživanja. Također, tužbeni zahtjev je u odnosu na Unsko-sanski kanton (u daljnjem tekstu: prvotuženi) u cijelosti odbijen, jer je utvrđeno da prvotuženi nije pasivno legitimisan.

4. U obrazloženju svoje odluke, prvostepeni sud je naveo da je drugotuženi istakao prigovor zastare potraživanja u skladu sa članom 372. Zakona o obligacionim odnosima u odnosu na potraživanja plaće za period od 1. jula 1994. godine do 31. decembra 1995. Imajući u vidu da su tužitelji tužbu podnijeli 27. jula 2003. godine, a da je isplata plaće za decembar 1995. godine dospjela u januaru 1996. godine, prvostepeni sud je prigovor zastare usvojio i u tom dijelu je odbio tužbeni zahtjev. Također, prvostepeni sud je obrazložio da je tužbeni zahtjev neosnovan u odnosu na prvotuženog, budući da drugotuženi ima svojstvo pravnog lica u skladu sa Zakonom o javnim ustanovama, te da radnici sva prava iz radnog odnosa ostvaruju u okviru javne ustanove. Stoga je prvostepeni sud zaključio da prvotuženi nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari. Ovakvo stanovište u cijelosti je potvrdio i Kantonalni sud.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelanti vide u tome što je, prema njihovom mišljenju, pogrešno utvrđeno da je za dio potraživanja nastupila zastara, te da je shodno tome i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Također, apelanti navode da su sudovi u sličnim slučajevima, kada su u pitanju radnici pravosuđa koji su tužbe podnijeli 2000. godine, prihvatali tužbene zahtjeve, pa smatraju da je «vrlo čudno da se za iste tužbene zahtjeve donose sasvim suprotne presude» .

6. Kantonalni i Općinski sud osporavaju navode iz apelacije i navode da su neosnovani navodi apelanata o kršenju ustavnih prava. Kantonalni sud naročito navodi da apelanti osporavaju pravno stanovište sudova u vezi sa zastarom potraživanja, a to je pitanje detaljno obrazloženo u osporenim presudama. Kako smatraju da ne postoje povrede ustavnih prava apelanata, predlažu da Ustavni sud odbije apelaciju.

7. Drugotuženi u svom odgovoru također osporava navode iz apelacije, smatrajući da su sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Apelanti se žale da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu, niti se konkretno pozivaju na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatraju da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

12. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su se apelanti blagovremeno obratili sudu za naknadu neisplaćenih plaća za period od 1. jula 1994. godine do 31. decembra 1995. godine, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelanti nisu pozvali na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njihovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

14. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Što se tiče prigovora apelanata u vezi sa zastarom, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

15. U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali ovo pitanje i zaključili da je dio tužbenog zahtjeva apelanata zastario, budući da je taj dio potraživanja dospio u januaru 1996. godine, a tužba je podnesena sedam godina kasnije, tj. 27. jula 2003. godine, dakle nakon proteka roka od tri godine iz člana 372. Zakona o obligacionim odnosima, ali i nakon proteka opšteg roka zastarjelosti od pet godina iz člana 371. navedenog zakona. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1376/05 (E. H. i dr.) | Sudska praksa | Aktio