Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-558/05 (D. M.)

Odluka donesena 14. 03. 2006.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-558/05

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 03. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 558/05, rješavajući apelaciju Dejana Medića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Usvaja se apelacija Dejana Medića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka dostavlja se Vladi Republike Srpske da bi se osigurala apelantova ustavna prava u skladu sa ovom odlukom.

Vladi Republike Srpske se nalaže da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dejan Medić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trgovišta, općina Novi Grad, podnio je 10. marta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-1727/04 od 2. septembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva finansija – Trezor Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) i Vojnog pravobranilaštva Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojno pravobranilaštvo), zatraženo je 15. aprila 2005. godine i 16. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Ministarstvo finansija je dostavilo 4. maja 2005. godine, a Vojno pravobranilaštvo 5. septembra 2005. godine.

4. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 30. decembra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) radi naplate potraživanja iz radnog odnosa u vrijednosti od 3.878,74 KM.

8. Presudom Osnovnog suda broj P-230/04 od 4. maja 2004. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezano je Ministarstvo odbrane da apelantu na ime naknade za topli obrok, za period od 28. augusta 1999. godine do 31. decembra 2001. godine, te na ime jedne polovine plaće za juli mjesec 2001. godine i na ime regresa za iskorišteni godišnji odmor za 2001. godinu isplati ukupan iznos od 3.878,74 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 24. marta 2004. godine pa do isplate, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantu su dosuđeni i troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.054,00 KM.

9. Apelant je 19. jula 2004. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje navedene presude koja je postala pravosnažna 5. aprila 2004. godine. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj I-1727/04 od 2. septembra 2004. godine dozvolio traženo izvršenje. Osnovni sud je u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku dostavio rješenje o izvršenju Ministarstvu finansija – Sektoru za trezor.

10. Ministarstvo finansija je 4. maja 2005. godine u svom odgovoru apelantu navelo da sudsko izvršenje Rješenja broj I-1727/04 od 2. septembra 2004. godine podliježe verifikaciji obaveza po izvršnim sudskim odlukama čija su potraživanja nastala do 31. decembra 2002. godine. Dio potraživanja iz ove sudske odluke odnosi se na neisplaćenu polovinu plaće za juli mjesec 2001. godine, koji je reguliran tačkom 5. člana 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 63/04) i isplaćivat će se za sve zaposlene. Ovaj dio potraživanja podliježe članu 8. tačka 3. navedenog zakona i isplatit će se u gotovini nakon izvršene verifikacije. Ostali dio potraživanja izmirit će se emisijom dugoročnih obveznica u skladu sa čl. 9. i 10. navedenog zakona. Trezor Republike Srpske, vezano za postojeće navedene zakone, nije mogao izvršiti isplate po osnovu općih obaveza jer bi svaka isplata predstavljala kršenje zakonskih odredbi i bila bi na udaru Glavne službe za reviziju javnog sektora Republike Srpske.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant se žali na povredu ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što nije izvršeno Rješenje Osnovnog suda broj I-1727/04 od 2. septembra 2004. godine.

b) Odgovor na apelaciju

12. Ministarstvo finansija u odgovoru na apelaciju navodi da je Vlada Republike Srpske donijela Uredbu o uvjetima, postupku, rokovima verifikacije, te dinamici i visini isplata općih obaveza Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 3/05). Na osnovu navedenih zakonskih i podzakonskih akata Ministarstvo finansija je započelo proces verifikacije obaveza po izvršnim sudskim odlukama čija su potraživanja nastala do 31. decembra 2002. godine, a ovoj verifikaciji podliježe i sudsko izvršno Rješenje Osnovnog suda broj I-1727/04 od 2. septembra 2004. godine. Dio potraživanja iz ove sudske odluke odnosi se na neisplaćenu polovinu plaće za juli mjesec 2001. godine, koji je reguliran tačkom 5. člana 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 63/04) i isplaćivat će se za sve nezaposlene. Ovaj dio potraživanja podliježe članu 8. tačka 3. Zakona i isplatit će se u gotovini nakon izvršene verifikacije. Ostali dio potraživanja izmirit će se emisijom dugoročnih obveznica u skladu sa čl. 9. i 10. navedenog zakona. Dalje, navodi da svako pojedinačno rješenje isplata po sudskim izvršnim rješenjima narušava načelo proporcionalnosti i dovodi u neravnopravni položaj one potražioce koji se nalaze ispred apelanta. S druge strane, ako bi Trezor započeo isplate po osnovu primljenih sudskih izvršnih rješenja i po osnovu još 33.000 predmeta koji se vode u sudovima, došlo bi do kolapsa čitavog sistema. Zbog svega navedenog predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju jer nije završena verifikacija općih obaveza i nije utvrđeno ukupno potraživanje po osnovu obaveza nastalih do 31. decembra 2002. godine.

13. Vojno pravobranilaštvo u odgovoru na apelaciju navodi da izvršne isprave kojim se utvrđuju apelantova potraživanja, te rješenje o izvršenju, ne predstavljaju povredu apelantovih ustavnih prava. Apelant pobija neprovođenje rješenja o izvršenju, iako je Osnovni sud u Banjoj Luci u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku dostavio rješenje o izvršenju Ministarstvu finansija, te time preduzeo sve radnje u postupku izvršenja. Dakle, sudskom odlukom (izvršnom ispravom i rješenjem o izvršenju) ne krši se povreda apelantovih ustavnih prava niti prava iz Evropske konvencije. Neprovođenje izvršenja vrši Sektor za trezor pri Ministarstvu finansija koji faktičkom radnjom ne realizira prijenos novčanih sredstava. Ovakvo postupanje Sektora za trezor zasnovano je na Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, te bi provođenjem izvršenja Sektor za trezor prekršio zakonski propis koji je na snazi. Međutim, ukoliko apelant smatra da postupanje Sektora za trezor nije zakonito i da vrijeđa njegova ustavna prava, ne može to isticati u apelacionom postupku, jer se ne radi o kršenju prava odlukom suda, a sa druge strane, apelacija je preuranjena jer apelant nije iscrpio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju, a kojim uspješno može pobijati nezakonitu radnju u skladu sa članom 67. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/94).

V. Relevantni propisi

14. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 63/04)

„II-OPĆE OBAVEZE

Definicija Član 4. stav 1.

Pod općim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine i to:

[...] 4. obaveze po izvršnim sudskim odlukama u ukupnom iznosu do 25,0 miliona KM, isključujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu stare devizne štednje iz člana 3, stav 1. tačka 2. ovog zakona, kao i materijalne i nematerijalne štete iz člana 3. stav 1. tačka 3. ovog zakona, 5. obaveze za plate i naknade, u ukupnom iznosu do 40,6 miliona KM, [...].

Član 6. stav 1.

Kamata na opće obaveze iz člana 4. ovog zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske.

Član 8. tačka 3.

[...] Dio općih obaveza do iznosa od 15,0 miliona KM izmirivat će se isplatom u gotovini i to: 3. neto plate i naknade iz budžeta Republike Srpske u iznosu od 15,0 miliona KM. [...].

Član 9. stav 1. tačka 2.

Emisijom dugoročnih obveznica izmirit će se opće obaveze u ukupnom iznosu do 167,6 miliona KM i to:

2. obaveze po izvršnim sudskim odlukama u ukupnom iznosu do 20,0 miliona KM, isključujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu stare devizne štednje iz člana 3. stav 1. tačka 2. ovog zakona, kao i materijalne i nematerijalne štete iz člana 3. stav 1. tačka 3. ovog zakona, Član 10.

Emisija dugoročnih obveznica za opće obaveze iz člana 9. ovog zakona izvršit će se pod sljedećim uvjetima:

1.sa rokom dospijeća do 40 godina, 2.isplatom u deset jednakih godišnjih rata počevši od desete godine prije krajnjeg datuma dospijeća i 3.bez kamate.

Član 23.

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja po osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Republike Srpske („Službeni glasnik Republike“ broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. juna 2004. godine.“

15. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03 i 64/05) «Član 5.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.

Član 23.

(1) Izvršne isprave su:

1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje,[...] Član 25.

(1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. (...) Član 166.

(1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može se provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drugačije određeno.[...] (7) Odredbe ovog člana ne primjenjuju se na novčana sredstva potrebna za obavljanje poslova od općeg interesa Republike Srpske, gradova i općina koja se nalaze kod banaka u Republici Srpskoj ili banaka na području Bosne i Hercegovine.

Član 170.

(1) Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama glave XII ovog zakona, zadržat će rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu sredstava izvršenika i o smetnjama obavijestiti sud.

(2) Ako se radi o smetnjama trajne prirode sud će obustaviti postupak a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljem postupanju.

Član 229a.

Sud će po službenoj dužnosti odgoditi započeta izvršenja koja su suprotna odredbama [člana 7. stav 3. i člana 166. stav 7. ovog zakona], a odnose se na sva potraživanja iz budžeta Republike Srpske, gradova i općina nastala u razdoblju od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.

Odgađanje iz stava 1. ovog člana traje do donošenja posebnih zakona.» Član 231.

Odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odlaganje i prekid izvršenja neće se primjenjivati u izvršnom postupku.

Član 231a.

Primjena člana 231. Zakona odlaže se do donošenja posebnih zakona kojima će se regulirati izvršenje sudskih odluka po osnovu isplate stare devizne štednje, ratne štete i isplata po osnovu ostalih sudskih odluka, vansudskih poravnanja i drugih upravnih akata, na osnovu potraživanja iz perioda ratnih dejstava između 20. maja 1992. i 19. juna 1996. godine.

16. Uredba o uvjetima, postupku, rokovima verifikacije i dinamici i visini isplata općih obaveza Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 3/05) «Član 8.

Uvjete za verifikaciju obveza po izvršnim sudskim odlukama, osiguravaju Ministarstvo finansija, mjerodavna ministarstva i proračunski korisnici koji imaju iskazane obaveze po izvršnim sudskim odlukama, i to samo za obveze po izvršnim sudskim odlukama proračunskih korisnika koji su navedeni u Odluci o usvajanju proračuna Republike Srpske za 2004. godinu.

Postupak za verifikaciju obveza po izvršnim sudskim odlukama je sljedeći:

1. Ministarstvu finansija-Sektor za trezor i upravljanje dugom dostavljaju:

-mjerodavni sudovi, izvršna sudbena rješenja ....

4. Ukoliko se primljene izvršne sudbene odluke ne odnose na obveze iz stavka 1. ovog članka, Ministarstvo finansija - Sektor za trezor i upravljanje dugom će iste unijeti u odgovarajuće programe.»

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

20. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na pristup sudu.

21. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.

22. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršavanja pravosnažnog rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

23. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarivanja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

24. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju izvršenja pravosnažnog rješenja o dozvoli izvršenja sudske presude, kao i da apelant nije imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant smatra da je neizvršenjem rješenja o izvršenju sudske presude došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

27. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se ne izvršava sudska odluka kojom mu je dosuđena isplata na ime duga po osnovu prava iz radnog odnosa. U pogledu citiranih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal. To obuhvata „pravo na sud“, u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne načelima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio to načelo u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410 i 1411, st. 16-20).

28. Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava, postoji i niz odluka koje su donijele institucije osnovane u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Dom za ljudska prava (vidi predmet broj CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) i Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi predmet broj (B) 746/97, B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 24. marta 1999. godine), u kojima je utvrđeno kršenje člana 6. Evropske konvencije zbog neizvršavanja pravosnažnih sudskih odluka. Također, Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji već zaključio da su vlasti obavezne osigurati izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, a da primjena zakona koji to onemogućava krši apelantovo pravo na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine). Iz navedenog proizlazi da postoji izgrađena praksa u pogledu stanovišta da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje.

29. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da se on, također, odnosi na neizvršavanje pravosnažne sudske odluke. Ustavni sud dodaje da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby također naglasio da „djelotvorna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda“ (vidi stav 41. navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale izvršenje sudske presude.

30. Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju, nije sporno da apelant posjeduje pravosnažnu presudu, čije je izvršenje dozvoljeno rješenjem Osnovnog suda. Predmetna presuda se ne izvršava jer banke odbijaju da postupe po nalogu suda, pravdajući takvo postupanje zakonskom zabranom na temelju Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske. Ustavni sud također zapaža da sud nije postupio u smislu člana 170. Zakona o izvršnom postupku, prema kojem «ako se radi o smetnjama trajne prirode sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljnjem postupanju».

31. Ustavni sud zapaža da je Republika Srpska donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske utvrdila da unutrašnji dug čine: opće obaveze, stara devizna štednja i materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava. Zatim, definirala je navedene elemente unutrašnjeg duga, te uredila postupak, način i rokove njegovog utvrđivanja i izmirivanja. Konkretni predmet se tiče općih obaveza, kao jednog dijela unutrašnjeg duga, pod kojim se prema članu 3. navedenog zakona podrazumijevaju opće neisplaćene obaveze budžeta Republike Srpske i dio obaveza Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja koje preuzima budžet, nastale do 31. decembra 2002. godine u iznosu do 386,8 miliona KM.

32. Ustavni sud naglašava da država, u načelu, ne može donositi zakone kojima će stopirati izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo u suprotnosti sa načelom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a zatim i sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Ipak, Ustavni sud primjećuje da se ne može osporiti pravo državi da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom čije odredbe propisuju ograničenje određenih prava, kao što je naprimjer pravo na imovinu i sl. Međutim, Evropska konvencija ne daje pravo državama članicama da donesu zakone kojima će se spriječiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka donesenih u skladu sa članom 6. Evropske konvencije. Navedenim zakonom spriječeno je izvršenje pravosnažne sudske odluke koja se odnosi na utvrđena potraživanja koja treba isplatiti iz budžeta Republike Srpske. U pogledu donošenja navedenog zakona, Ustavni sud smatra da za takvo odstupanje od obaveza preuzetih ratifikacijom Evropske konvencije ne postoje razlozi navedeni u članu 15. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud naglašava da se u svim slučajevima ograničavanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, u smislu Evropske konvencije, mora voditi računa o uspostavljanju pravičnog odnosa između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca. To znači da mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca neće biti utvrđena ako „dotične osobe moraju snositi prevelik teret“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A-52, str. 26-28, st. 70-73).

35. Kada se navedeni stavovi dovedu u vezu sa citiranim zakonom kojim je utvrđen način izmirenja općih obaveza po izvršnim sudskim odlukama, kao dijela unutrašnjeg duga Republike Srpske, dolazi se do zaključka da je takvim zakonom, pored toga što je upitno njegovo donošenje u smislu načela iz Evropske konvencije, narušeno i načelo proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca. Naime, i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedeni zakon, zbog duga koji je nastao po osnovu obaveza po izvršnim sudskim odlukama a koji je naveden u članu 4. stav 1. tačka 4. citiranog zakona, Ustavni sud smatra da je donošenjem takvog zakona stavljen „pretjeran teret na pojedince“, te da zbog toga nije ispunjen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Osnovni razlog u kojem Ustavni sud vidi pretjeran teret prema pojedincima jeste činjenica da je u članu 10. stav 1. tačka 1. ovog zakona propisano da će potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim sudskim presudama biti izmirena „emitiranjem obveznica sa rokom dospijeća do 40 godina“, usljed čega se opravdano postavlja pitanje hoće li iko od građana, odnosno pravnih lica koji će posjedovati takvu vrstu obveznica, doživjeti mogućnost naplate obveznica i tako djelotvorno ostvarenja svojih prava. Pored toga, spornim zakonom je predviđeno da će obaveze biti izmirene bez kamate, što, kada se uzme u obzir navedeni period odgode, svakako znači umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincima. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 8/05), zaključio da primjena odredbi navedenog zakona onemogućava izvršenje pravosnažne sudske odluke, na način i u obimu utvrđenim pravosnažnom sudskom odlukom, što je u suprotnosti sa pravom na pristup sudu koji je integralni element prava na pravično suđenje.

36. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da zakonskoj regulativi u ovom predmetu nedostaje potreban zakonski kvalitet u onoj mjeri u kojoj to postavljaju zahtjevi člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s njim. Ustavni sud zaključuje da je, s ciljem podržavanja Ustava Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske obavezna da apelantima omogući izvršenje pravosnažne sudske odluke, koje je dozvoljeno pravosnažnim sudskim rješenjem.

37. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje, ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske presude, kada takav zakon ili drugi akt stavlja «pretjeran teret na pojedince» čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-558/05 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio