Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1036/05 (N. B.)

Odluka donesena 14. 03. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1036/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine, u predmetu broj AP-1036/05, rješavajući apelaciju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Brčina, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-324/04 od 27. januara 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-24/04 od 30. januara 2004. godine, i presude Općinskogsuda u Tuzli, broj P-410/03 od 8. oktobra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Brčina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Muhamed Juničić, advokat iz Tuzle, podnijela je, 13. aprila 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-324/04 od 27. januara 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-24/04 od 30. januara 2004. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-410/03 od 8. oktobra 2003. godine.

2. Apelantica je bila zaposlenica Agencije za istraživanja i dokumentaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: AID), na poslovima i radnim zadacima operativnog dokumentaliste – sektor Tuzla. Rješenjem direktora AID-a, broj Kl-5476/272 od 15. augusta 2002. godine, apelantici je prestao radni odnos u Agenciji sa danom 15. august 2002. godine, a rješenjem Obavještajno sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu OSS FBiH), broj 01-374 od 16. augusta 2002. godine, apelantica je stavljena na raspolaganje u OSS FBiH na vrijeme od tri mjeseca sa otkaznim rokom od 30. dana, počev od 12. septembra 2002. godine.

3. Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici, zasnovano je na članu 69. stav 2. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 23/02, u daljnjem tekstu ZOOS), kojim je propisano da AID, u kojem je do prestanka radnog odnosa radila apelantica prestaje sa radom u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu navedenog zakona. Prema odredbi člana 70. stav 1. i 2. istog Zakona službenici i namještenici u AID-u koji su bili zaposleni u toj službi na dan stupanja na snagu navedenog Zakona neće biti automatski preuzeti u OSS FBiH, nego se mogu prijaviti na odgovarajuća radna mjesta u OSS FBiH, za koja ispunjavaju uslove propisane Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji putem internog oglašavanja.

4. Rješenjem OSS FBiH, broj 01-1005/02 od 27. septembra 2002. godine, prigovor apelantice izjavljen protiv rješenja OSS FBiH, broj 01-374 od 16. augusta 2002. godine, odbijen je kao neosnovan uz obrazloženje da, zbog ukidanja organa, nije bilo moguće apelanticu premjestiti na odgovarajuće poslove u okviru njezine školske spreme. U obrazloženju rješenja se navodi, da apelantica nije ispunila posebne uvjete prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji OOS FBiH, za popunu radnog mjesta koje je interno oglašeno, jer prema odluci Komisije za provođenje procedure i prijem, iako je apelantica ispunjavala opće uvjete predviđene zakonom, na provjeri posebnih znanja nije pokazala potreban nivo znanja, zbog čega se nisu stekli uvjeti za prijem u radni odnos. Apelantica je radi utvrđivanja nezakonitosti rješenja AID-a, broj Kl-5476/272 od 15. augusta 2002. godine, rješenja OSS FBiH, broj 01-374 od 16. augusta 2002. godine i broj 01-1005/02 od 27. septembra 2002. godine pokrenula radni spor pred Općinskim sudom, 14. oktobra 2002. godine.

5. Presudom Općinskog suda, broj P-410/03 od 8. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-24/04 od 30. januara 2004. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, kojim je zatražila da se utvrdi da su nezakonita rješenja i to: rješenje AID-a, broj K-1 5476/272 od 15. augusta 2002. godine, rješenja OSS FbiH, broj 01-374 od 16. augusta 2002. godine, i rješenje, broj 01-1005/02 od 27. septembra 2002. godine, te da se naloži tuženom da se apelantica vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi u organu uprave, odnosno službi za upravu istog nivoa vlasti. Istom presudom apelantica je odbijena i sa tužbenim zahtjevom da joj se isplati plaća u mjesečnom iznosu od 826,31 KM, počev od 13. januara 2003. godine, pa do vraćanja na posao, kao i da joj se naknade troškovi parničnog postupka. Općinski sud je zaključio, da su rješenja koja se tužbenim zahtjevom osporavaju, donesena u skladu sa odredbama ZOSS i Pravilnikom o organizaciji službe.

6. Presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelantice izjavljena protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-24/04 od 30. januara 2004. godine. Vrhovni sud se pozvao na razloge drugostepene presude. Vrhovni sud je naglasio da apelantica nije nikada bila u radnom odnosu sa tuženom, već je stavljena na raspolaganje po ukidanju AID-a, tako da u ovom sporu nije bilo osnova za primjenu odredbe člana 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave.

7. Apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je navela da je otpuštena sa posla u periodu kada je imala pravo na posebnu zaštitu, za vrijeme trudnoće i poroda. Apelantica je navela da je ispunjavala opšte i posebne uvjete za uspostavu radno-pravnog statusa, te da je u organizacionoj jedinici gdje je radila, u trenutku vođenja postupka postojalo nepopunjeno radno mjesto, na koje je primljena druga osoba. Zbog navedenog apelantica smatra da je povrijeđeno njeno pravo na rad i zabranu diskriminacije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na rad i zabranu diskriminacije, ali nije navela u vezi sa uživanjem kojeg prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Na osnovu navoda iz apelacije se može zaključiti da se apelantica poziva na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na rad koje je garantovano članom 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravim, koji predstavlja dodatni sporazum o ljudskim pravima koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini.

11. Prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine „uživanje prava i sloboda u ovom članu i međunarodnim instrumentima navedenim u Anexu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.“ Jednaku zaštitu pruža i član 14. Evropske konvencije, koji prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, štiti pojedince ili grupe pojedinaca u sličnim situacijama od svake diskriminacije u uživanju prava i sloboda navedenih u ostalim normativnim odredbama Evropske konvencije i njenih Protokola. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10.).

12. Član 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima predviđa da „države potpisnice ovog Ugovora priznaju pravo na rad koje obuhvata pravo svakoga na mogućnost da zasluži dovoljno za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, i poduzeće shodne mjere da zaštite to pravo“.

13. Ustavni sud zapaža da je presudom Kantonalnog suda, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, utvrđeno da prestanak radnog odnosa apelantici nije bio nezakonit. Suprotno apelanticinim navodima o tome da su sudovi zanemarili činjenicu da se radi o diskriminaciji vezano za spolove, jer je apelantica imala pravo na posebnu zaštitu, obzirom da joj je radni odnos raskinut u vrijeme trudnoće i poroda, Ustavni sud zapaža da to pitanje apelantica nije pokrenula pred redovnim sudovima, te da redovni sudovi nisu razmatrali to pitanje. Apelantica ne osporava da primljeni kandidati ispunjavaju uvjete za upražnjena radna mjesta, što proizilazi i iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Naime, provjerom posebnih znanja za pojedina radna mjesta, kandidati za koje apelantica tvrdi da su primljeni u radni odnos, te da je u odnosu na njih diskriminirana, su zadovoljili na testu, a apelantica je, prema Zapisniku o testiranju kandidata za popunu radnih mjesta u OSS FBiH od 28. jula 2002. godine, ocjenjena sa ocjenom «nezadovoljava».

U konkretnom slučaju apelantica u pogledu prava na jednaku zaštitu pred zakonom nije dostavila relevantan dokaz na temelju kojeg se može zaključiti da je bila drugačija tretirana u odnosu na kandidate koji su primljeni u radni odnos, nakon što su zadovoljili, a apelantica nije zadovoljila, na provjeri posebnog znanja za radno mjesto u skladu sa njihovom stručnom spremom. Također, apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji (prima facie) ukazuju da je kršenje prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na rad, koje je garantovano članom 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim i socijalnim pravima te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim i socijalnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1036/05 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio