Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-533/05 (S. Š.)
Odluka donesena 14. 03. 2006.
- Protek roka
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-533/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine, u predmetu broj AP 533/05, rješavajući apelaciju Seida Šabića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4., 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seida Šabića podnesena protiv presude Osnovnog suda u Sokocu broj K-69/96 od 24.
septembra 1996. godine, i rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj K- 165/03 od 29. oktobra 2003. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seida Šabića podnesena protiv presude Osnovnog suda u Sokocu broj K-69/96 od 24.
septembra 1996. godine, i rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj K- 165/03 od 29. oktobra 2003. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seida Šabića podnesena zbog povrede prava iz člana II/3. b), c) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i, čl. 3, 4. i 5. Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. Seid Šabić (u daljnjem tekstu: apelant) Vladojevića, Ilijaš, podnio je 10. marta 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Osnovnog suda u Sokocu ( u daljnjem tekstu Osnovni sud) broj K-69/96 od 24. septembra 1996. godine, i rješenja Osnovnog suda u broj K-165/03 od 29. oktobra 2003. Apelant je na zahtjev Ustavnog suda dopunio apelaciju 29. marta 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj K-69/96 od 24. septembra apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo šumske krađe iz člana 143. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakon), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istom presudom apelant je obavezan da na ime imovinsko pravnog zahtjeva sa ostalim suokrivljenim solidarno plati oštećenom preduzeću « Romanija» Sokolac iznos od 132.000 hiljade dinara. Apelantu je izrečena i mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta koji su upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj K-165/03 od 29. oktobra 2003. godine protiv apelanta i ostalih suokrivljenih obustavljen je krivični postupak, zbog nastupanja apsolutne zastarjelosti krivičnog gonjenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud utvrdio da je krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret počinjeno neutvrđenog dana u mjesecu augustu i septembru 1996. godine, da je od izvršenja krivičnog djela proteklo više od šest godina, da je shodno članu 112. stav 6. Krivičnog zakona nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja za apelanta i ostale počinioce za navedeno krivično djelo. Istim rješenjem je utvrđeno da troškovi krivičnog postupka u iznosu od 610,00 KM padaju na teret budžetskih sredstava. Apelant je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu u smislu člana 108. stav 2. Zakona o krivičnom postupku.
4. Iz navoda apelacije i odgovora Osnovnog suda vidljivo je da je apelantu rješenjem Osnovnog suda broj, Kž-41/96 od 9. septembra 1996. godine, određen pritvor u trajanju od jedan mjesec dana, koji je produžen rješenjem Višeg suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj, KŽ- 41/96 od 26. novembra 1996. godine. Rješenjem vijeća Osnovnog suda broj, K-69/96 od 19. decembra 1996. godine, pritvor koji je bio određen protiv apelanta, je ukinut.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo da ne bude podvrgnut nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, pravo na zabranu prinudnog rada, pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na imovinu iz člana II/3. b), c), d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 3, 4, 5. i 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je nakon određivanja pritvora sa njim postupano na nehuman način, da je bio izložen prisilnom radu i podvrgnut nečovječnom i ponižavajućem postupanju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.»
7. Konkretni slučaj odnosi se na sudski postupak u kome je rješenjem Osnovnog suda broj K- 165/03 od 29. oktobra 2003. godine, protiv apelanta obustavljen krivični postupak zbog nastupanja apsolutne zastarjelosti krivičnog gonjenja. Apelant se žali da su u ovom predmetnom postupku sudovi povrijedili njegovo pravo na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim opravdano se postavlja pitanje da li je pravo apelanta na koje se poziva zaštićeno članom
6. Evropske konvencije.
8. Ustavni sud prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine «ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» U vezi sa predmetnom apelacijom, ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definirani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije.
9. Član 6. Evropske konvencije, na koji se apelant poziva, garantuje pravičan postupak prilikom «utvrđivanja osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv nekog lica, što znači da u krivičnim postupcima, član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje (…) osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice se može smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije.
10. U konkretnom slučaju, ovi žalbeni navodi apelanta se odnose na krivični postupak koji je vođen protiv njega, zbog krivičnog djela šumske krađe, a koji je obustavljen rješenjem Osnovnog suda broj K-165/03 od 29. oktobra 2003. godine zbog nastupanja apsolutne zastarjelosti krivičnog gonjenja. Apelantovi navodi odnose se na to da mu u postupku pred redovnim sudovima nije održan pretres, da nije znao zašto je optužen, te da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
11. Prema članu 6. Evropske konvencije «svako ima pravo na zakonom određen, nezavisan i nepristrasan tribunal, pravično i javno suđenje i da se u razumnom roku odluči (…) o krivičnoj optužbi protiv njega.» Utoliko što je apelant bio optužen za krivično djelo šumske krađe, on je bio krivično optužen u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije i dok god je on bio optužen, sud je imao pravo da odluči o toj optužbi.
12. Međutim, pravo stanje se promijenilo kada je krivični postupak koji je vođen protiv njega obustavljen. U takvim okolnostima, više nije postojala optužba o kojoj bi se odlučivalo.
13. U ovom predmetu Osnovni sud je obustavio krivični postupak protiv apelanta jer je shodno članu 112. stav 6. Krivičnog zakona Republike Srpske, nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja. Ova odluka nije više predstavljala odluku o optužbi protiv apelanta, a kako je obustavljen krivični postupak protiv njega, nije se više mogao pozivati na pravo na sudsku odluku o njegovoj krivici ili nevinosti u pogledu krivičnog djela za koje je bio optužen. Slijedi, da su ovi žalbeni navodi apelanta u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na povredu prava na imovinu zbog izricanja mjere bezbjednosti oduzimanja sredstva rada, konjske zaprege i motorne pile u ovom sudskom postupku, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Osnovnog suda broj K-165/03 od 29. oktobra 2003. godine, protiv apelanta obustavljen krivični postupak zbog apsolutne zastare krivičnog gonjenja, a apelant je sa imovinsko-pravnim zahtjevom, upućen na parnicu.
15. Apelant je protiv navedenog rješenja mogao izjaviti žalbu Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud). Međutim, apelant u apelaciji nije naveo da je koristio ovaj pravni lijek niti je o tome dostavio dokaz Ustavnom sudu. Također u odgovoru Okružnog suda, broj SU-378/05 koji je dostavljen Ustavnom sudu 25. augusta 2005. godine, je navedeno da nakon donošenja presude Osnovnog suda broj, K-69/96 od 24. septembra 1996. godine, nije ponovo zaprimljen predmet u vezi sa žalbom apelanta. Apelant također nije naveo da je podnosio tužbu nadležnom sudu radi odlučivanja o imovinsko-pravnom zahtjevu, sa kojim je od strane Osnovnog suda upućen na parnicu.
16. Prema tome kako radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva apelant nije iscrpio raspoložive pravne lijekove koji su mu stajali na raspolaganju, stoga, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova iz člana 16. stav 4. tačka
15. Pravila Ustavnog suda, pa se apelacija temeljem navedenih odredbi mora odbaciti kao nedopuštena.
17. Apelant se žali da je prilikom hapšenja od strane policije Republike Srpske, kao i prilikom boravka u pritvoru sa njim postupano nehumano, ističe da je prilikom hapšenja bio vezan, a tokom boravka u pritvoru bio izložen prisilnom fizičkom radu, lošoj ishrani i krajnjem poniženju, te lošim uvjetima u ćeliji. Apelant smatra da je, zbog svega navedenog, povrijeđeno njegovo pravo da ne bude podvrgnut nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, pravo na zabranu prinudnog rada, pravo na ličnu slobodu i sigurnost. U vezi sa ovim navodima apelanta, Ustavni sud konstatuje da je u ovom predmetnom slučaju rješenjem Osnovnog suda broj K-165/03 od 29. oktobra 2003. godine, postupak protiv apelanta obustavljen zbog nastupanja apsolutne zastarjelosti krivičnog gonjenja, te da se apelant mogao obratiti Ustavnom sudu radi povrede navedenih prava od trenutka nastupanja pravomoćnosti rješenja o obustavi postupka. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao i priložene dostavnice vidljivo je da je ovo rješenje uručeno apelantu 18. novembra 2003. godine, a da je apelant apelaciju Ustavnom sudu podnio 10. marta 2005. godine. S obzirom na navedeno očigledno je da je prema članu 16. stav 1. Pravila Suda, protekao rok u kojem se apelant mogao žaliti na povrede navedenih ustavnih prava.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4, 9. i 15, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ako je protekao rok za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić