Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-220/05 (J. V.)

Odluka donesena 14. 03. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-220/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine, u predmetu broj AP-220/05, rješavajući apelaciju Jasminke Vrdoljak, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasminke Vrdoljak, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-

898/01 od 26. siječnja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasminka Vrdoljak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, podnijela je 15. veljače 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-898/01 od 26. siječnja 2005. godine.

2. Apelatnica je radi obavljanja profesionalne djelatnosti – specijalističke interne medicine, od Općine Teslić, Općinskog sekreterijata za privredu, prostorno i društveno planiranje pod brojem 02-

381-42/98 od 3. srpnja 1998. godine dobila Rješenje o tehničkoj ispravnosti poslovnog prostora namjenjenog za vršenje navedne prakse.

3. Na temelju navedenog rješenja Općine Teslić, Ministarstvo zdravlja i socijalne skrbi Banja Luka pod brojem 01-2578/98 od 19. kolovoza 1998. godine izdalo je rješenje kojim se utvrđuje da su u poslovnim prostorijama apelatnice ispunjeni uvjeti u pogledu kadra i opreme za obavljanje specijalističke prakse, dok je Općina Teslić, Općinski sekretarijat za boračka pitanja, društvene djelatnosti i opću upravu pod brojem 04-501-2/98 od 17. rujna 1998. godine donijela rješenje kojim se apelantici odobrava korištenje predmetnog prostora u navedene svrhe. Oba navedna rješenja sadrže nalog da je apelantica dužna u narednom roku od godinu dana otkloniti nedostatke u pogledu navedenog poslovnog prostora. U obrazloženju rješenja od 19. kolovoza 1998. godine navedeno je da su navedene poslovne prostorije nešto manjih dimenzija nego što je propisano Pravilnikom, ali je izuzetno odobreno otvaranje objekta budući da su ispunjeni ostali uvjeti kao i oprema potrebna za rad, međutim taj se nedostatak mora otkloniti u roku od jedne godine dana. Također, oba navedena rješenja sadržavaju pouku o pravnom lijeku – mogućnost osporavanja donesenih rješenja, koje apelantica nije iskoristila, i to, u prvom slučaju, postojala je mogućnost pokretanja upravnog spora tužbom pred Vrhovnim sudom, dok je u drugom slučaju bilo moguće izjaviti žalbu Ministarstvu rada i socijalne skrbi.

4. Nakon toga, Ministarstvo zdravlja i socijalne skrbi, Republička zdravstveno sanitarna inspekcija pod brojem 04-510.4-488 od 14. svibnja 2001. godine donijela je rješenje kojim se apelantici zabranjuje rad u privatnoj ambulatni, sa obrazloženjem da je, nakon izvršene inspekcije, utvrđeno da apelanticina privatna ordinacija ne ispunjava uvjete u pogledu prostora propisane Pravilnikom o uvjetima za obavljanje zdravstvene djelatnosati („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 6/94). Na ovo rješenje apelantica je uložila priziv koji je Rješenjem Ministarstva zdravlja i socijalne skrbi broj 01-50-1284/2001 od 6. kolovoza 2001. godine odbijen kao neutemeljen, uz obrazloženje da je apelantici rješenjem od 19. kolovoza 1998. godine naloženo da u svojoj ordinaciji, u roku od godinu dana, otkloni nedostatke u pogledu prostora, te da se iz zapisnika koji je sačinio republički inspektor vidi da ti nedostaci nisu otklonjeni, što apelantica ni ne osporava. Nakon toga, apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske, koji je pod brojem U-898/01 od 26. siječnja 2005. godine donio presudu kojom se tužba odbija kao neutemeljena, uz naglašavanje da je apelantici rješenjima organa uprave od 19. kolovoza i 17. rujna 1998. godine dozvoljeno obavljanje privatne prakse uz uvjet da otkloni nedostatke u pogledu poslovnog prostora. Navedena rješenja su postala pravomoćna uz navedeni uvjet u pogledu otklanjanja nedostataka, obzirom da apelantica protiv njih nije izjavljivala pravne lijekove. Iz toga proizilazi da je protekom navedenog jednogodišnjeg roka prestalo i pravo apelantice da obavlja privatnu liječničku praksu, zbog čega je republički inspektor i donio rješenje kojim se apelantici zabranjuje dalji rad.

5. Apelantica pobija Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-898/01 od 26. siječnja 2005. godine, pozivajući se na povredu svojih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine pobrojanih u članku III točka 3 i to: a) pravo na život, b) pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, c) pravo da ne bude držana u ropstvu ili potčinjenosti ili da ne obnaša prisilan ili obvezatan rad, d) pravo na slobodu i sigurnost osobe, e) pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava vezana za kaznene postupke,

k) pravo na imovinu i m) pravo na slobodu kretanja i prebivanja. U suštini povredu navedenih ustavnih prava apelantica vidi u tome, što smatra da je rješenje republičkog inspektora, kojim joj se zabranjuje rad u privatnoj ordinaciji, posljedica njenog zahtijeva da joj se vrati skupocjeno lovačko oružje oduzeto od njenog supruga za vrijeme rata, koje se nalazilo u posjedu kod određenih osoba u Tesliću. Osim toga, apelantica smatra da joj je rad zabranjen i zbog njene nacionalnosti, obzirom da u Tesliću postoje brojne druge ordinacije koje ne ispunjavaju ni najminimalnije uvjete za rad, i koje su mnogo lošijem stanju od njene ordinacije, pa ipak ih nitko ne zatvara. Apelantica ne osporava da nije izjavljivala priziv protiv rješenja organa uprave od 19. kolovoza i 17. rujna 1998. godine, niti da ta rješenja sadrže uvjet da mora otkloniti nedostatke u pogledu prostora u kom radi, kao ni da ona te nedostatke nije otklonila, ali to pravda da su nadležne vlasti u Republici Srpskoj bile benevolentne prema njoj u vrijeme kada su joj izdavane dozvole za obavljanje privatne prakse, iz čega se može zaključiti da je apelantica smatrala da se neće insistirati na ispunjavaju uvjeta iz navedenih rješenja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavku 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju, u suštini, navodi apelantice se svode na njeno nezadovoljstvo u pogledu činjenice da joj je pravomoćnim Rješenjem Ministarstva zdravlja i socijalne skrbi broj 04-510.4-488 od 14. svibnja 2001. godine zabranjen daljnji rad u njenoj privatnoj ambulanti, zbog toga što prostor u kome radi ne ispunjava propisane uvjete. Međutim, nesporno je da je zabrana rada apelantici u njenoj ordinaciji posljedica nepostupanja apelantice po prethodnim rješenjima organa uprave broj 01-

2578/98 od 19. kolovoza 1998. godine i broj 04-501-2/98 od 17. rujna 1998. godine, kojim je apelantici dozvoljeno da obavlja privatnu praksu u navedenom poslovnom prostoru uz uvjet da u istom otkloni određene tehničke nedostatke, u roku od jedne godine dana. U apelaciji, apelantica ne osporava da pomenuta rješenja organa uprave sadrže uvjet koji se tiče njene obaveze da otkloni nedostatke u prostoru u kome radi, kao što ne osporava ni da su ta rješenje pravomoćna, tj. da na iste nije izjavljivala priziv, te da nije otklonila nedostatke koji se tiču njenog poslovnog prostora.

9. Navodi koje je apelantica dala u pogledu kršenja ustavnih prava nisu relevantni, u pogledu toga da li je zakonita presuda Vrhovnog suda broj U-898/01 od 26. siječnja 2005. godine, kojom je okončan postupak po apelanticinoj tužbi, kojom je pobijala pravomoćno rješenje kojim joj se zabranjuje rad u njenoj ordinaciji. Navedena presuda konstatira da je rješenje republičkog inspektora zasnovano na zakonu, jer je apelantici zabranio rad na temelju činjenice da njena ordinacija ne ispunjava propisane uvjete, uz napomenu da je apelantici izdata dozvola za rad uz uvjet da u svom poslovnom prostoru otkloni nedostatke, koja dozvola je postala pravomoćna jer se apelantica na istu nije žalila, a nesporno je i da nije otklonila nedostatke u pogledu prostora. Takvo odlučenje Vrhovnog suda apelantica nije uspjela osporiti niti jednim relevantnim navodom na temelju koga bi Ustavni sud mogao zaključiti da postoji vjerovatnoća da je došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelantica žali, zbog čega Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na kršenje navedenih ustavnih prava.

10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-220/05 (J. V.) | Sudska praksa | Aktio