Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-250/05 (A. B.)

Odluka donesena 14. 03. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-250/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. mart 2006. godine, u predmetu broj AP-250/05, rješavajući apelaciju Anele Bošnjak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anele Bošnjak podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1198/04 od 20. decembra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anela Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je, 17. februara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1198/04 od 20. decembra 2004. godine.

2. Apelantica i njen bivši suprug (u daljnjem tekstu: tuženi) podnijeli su, 1. avgusta 2003. godine, Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zajednički prijedlog za razvod braka. Na raspravi od 24. septembra 2003. godine tuženi je odustao od zajedničkog prijedloga za razvod braka, te je isti sud smatrao tužbom za razvod braka. Apelantica je tužbom zahtijevala da sud donese presudu kojom će se razvesti brak zaključen između nje i tuženog, kao i da se njihova malodobna kćerka povjeri njoj na odgoj i čuvanje, uz obavezu tuženog da na ime njenog izdržavanja mjesečno doprinosi 2.500 KM.

3. Nakon provedenog postupka Općinski sud je donio presudu broj P-1884/03 od 17. juna 2004. godine, kojom je razveo brak između apelantice i tuženog, te malodobnu kćerku povjerio na čuvanje i odgoj apalentici uz obavezu tuženog da na ime njenog mjesečnog izdržavanja doprinosi 40% od svoje mjesečne plaće, što predstavlja iznos od 200,00 KM. Apelantica je izjavila žalbu, u odnosu na dio prvostepene presude koji se odnosi na dosuđeni iznos izdržavanja. Rješavajući o žalbi, Kantonalni sud je, nakon održane rasprave, donio presudu broj Gž-1198/04 od 20. decembra 2004. godine, kojom je djelimično usvojio žalbu, te odredio iznos od 500,00 KM koji tuženi treba da mjesečno doprinosi na ime izdržavanja svoje malodobne kćerke. Prilikom donošenja drugostepene presude Kantonalni sud je imao u vidu dokaze koje je izveo prvostepeni sud, u odnosu na sposobnost tuženog da doprinosi izdržavanju za svoju mldb. kćerku, kojom prilikom je utvrđeno da je tuženi suvlasnik sa udjelom od 50% firme G&S Industry, a na raspravi su, između ostalih izvedeni dokazi kako slijedi: potvrda G&S Industry od 23. septembra 2003. godijne na ime tužiteljice i tuženog, analitičku karticu izdatu od Raiffeisen banke d.d. Tuzla od 25. marta 2003. godine i 3. decembra 2004. godine, obavijest Porezne uprave Federacije BiH Kantonalni ured Tuzla broj 10-3/1-49-253 od 12. maja 2004. godine, te bilans uspjeha d.o.o. G&S Industry za period od 1. januara da 31. decembra 2003. godine.

4. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da se troškovi života, prema kojima se izdržavanje faktički i odmjerava, prvenstveno određuju prema njihovoj visini u mjestu prebivališta stranaka tj. malodobnog djeteta, pa s obzirom na prilike koje danas vladaju na području naše zemlje (prosječna isplaćena neto plaća po zaposlenom u Federaciji BiH za mjesec novembar 2004. godine iznosila je 534,09 KM), sud je mišljenja da bi veći dosuđeni iznos od 500,00 KM na ime izdržavanja dvanaestogodišnjeg djeteta bio neprimjeren uslovima u kojima ona živi i školuje se, odnosno potrebama koje ona realno ima. Sve to ne spriječava tuženog da, neovisno od odluke suda i preko dosuđenog iznosa, doprinosi za izdržavanje djeteta po sopstvenom nahođenju, jer su roditelji dužni da svojoj djeci omoguće kvalitetan život i školovanje, vodeći računa o sposobnostima dejece, njihovim sklonostima i opravdanim zahtijevima.

5. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kao razloge apelantica navodi da se radi o neprimjerenoj visini utvrđenog iznosa za izdržavanje njene malodobne kćerke, smatrajući da je sud trebao dosuditi iznos od 2.000 KM, koji iznos tuženi plaća otkako je faktički prestala njihova bračna zajednica. Apelantica naglašava kako se ne žali na utvrđeno činjenično stanje, te postavlja pitanje koji je iznos za sudove predstavljao osnovu za utvrđivanje nominalnog iznosa izdržavanja, smatrajući da je konkretan postupak bio nepravičan u cjelini.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju, uprkos navodima apelantice da se ne žali na činjenično stanje utvrđeno od strane redovnih sudova, Ustavni sud smatra da upravo navodi apelantice ukazuju da se osnov za pozivanje na povredu prava na pravično suđenje nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, obzirom da se apelantica žali na visinu utvrđenog mjesečnog iznosa izdržavanja, smatrajući da je taj iznos trebao biti 2.000,00 KM a ne dosuđenih 500,00 KM. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

9. U ovom slučaju, činjenično stanje su redovni sudovi utvrdili tako što su obavezali tuženog da na ime mjesečnog izdržavanja svoje malodobne kćerke doprinosi 500,00 KM, pri tome izvodeći brojne dokaze pomoću kojih su došli do navedenog novčanog iznosa (podaci o prosječnim primanjima u Federaciji BiH, potvrda o mjesečnoj plaći tuženog, uvid u finansijske izvještaje preduzeća čiji je tuženi suvlasnik, i sl.). U tako utvrđenom činjeničnom stanju Ustavni sud ne vidi ništa što bi činilo vjerovatnim da „utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“, te imajući u vidu svoju dosadašnju praksu neće ni ulaziti u razmatranje pomenutih navoda apelantice. Osim toga, obzirom na navode apelantice da je predmetni postupak u cjelini bio nepravičan, Ustavni sud naglašava da, imajući u vidu osporene presude kao i cjelokupno stanje spisa apelacije, smatra kako u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi moglo ukazivati da je predmetni postupak bio nepravičan kako u cjelini, tako i u bilo kom dijelu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtijev“ da se u ovom slučaju poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-250/05 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio