Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-267/06 (S. M.)
Odluka donesena 14. 03. 2006.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-267/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine, u predmetu broj AP-267/06, rješavajući apelaciju Sime Milojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sime Milojevića, podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Derventi broj P-239/04 od 7. decembra 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Simo Milojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Broda, koga zastupa Novak Borojević advokat iz Bosanskog Broda, podnio je 3. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) isključivo protiv rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-239/04 od 7. decembra , kojim je odbijen kao neosnovan njegov prijedlog da se dopusti povrat u prijašnje stanje. Apelant je istaknuo i zahtijev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud, do okončanja postupka o apelaciji, zabranio izvršenje presude Osnovnog suda broj P-239/04 od 26. septembra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-239/04 od 26. septembra 2005. godine apelant je obavezan da „Vučjak“ AD trgovina na veliko, malo i spoljnu trgovinu Bosanski Brod isplati na ime glavnog duga iznos od 12.761,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. juna 2002. godine pa do isplate, te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.824,00 KM. Apelant je izjavio žalbu na navedenu presudu, međutim ista je odbačena kao neblagovremena rješenjem Osnovnog suda broj P-239/04 od 28. oktobra 2005. godine, obzirom da je apelant propustio rok za izjavljivanje žalbe. Nakon toga, apelant je Osnovnom sudu podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog roka za podnošenje žalbe, koji prijedlog je odbijen kao neosnovan rješenjem Osnovnog suda broj P-239/04 od 7. decembra 2005. godine, obzirom da Osnovni sud nakon održane rasprave povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje nije smatrao da je bolest apelanta dovoljan razlog da u konkretnom slučaju ne podnese blagovremeno žalbu.
3. Apelant smatra da je na navedeni način došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koje povrede apelant vidi u odbijanju Osnovnog suda da njegovu bolest uvaži kao dovoljan razlog da u konkretnom slučaju nije mogao izjaviti žalbu u blagovremenom roku.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
5. U konkretnom slučaju apelant je apelaciju izjavio isključivo na rješenje Osnovnog suda broj P-239/04 od 7. decembra 2005. godine, kojim je odbijen sa prijedlogom da se dopusti povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog roka za izjavljivanje žalbe, zbog čega smatra da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na djelotvoran lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
6. U vezi navedenog Ustavni sud mora prvo da odluči da li se apelant može pozivati na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u slučaju kada je odbijen kao neosnovan njegov prijedlog za povrat u prijašnje stanje. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu u odluci broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine („Službeni glasnik BiH“, broj 43/03 tačka 12) koja glasi: «[...]U pogledu dijela apelacije kojim se tvrdi da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da Općinski sud nije našao razloge za povrat u prijašnje stanje, Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoji razlog za povrat u prijašnje stanje apelanta ili ne, bez odluke po pravnom pitanju dužnikovog duga, odnosno o meritumu predmeta. Stoga, čitav postupak povrata u prijašnje stanje ne potpada u okvir člana 6. Evropske konvencije niti u okvir člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilan sa Evropskom konvencijom[...].“
7. Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primjeniti njegov ranije zauzeti stav, obzirom da se i ovdje radi o situaciji kada je odbijen kao neosnovan apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje, a u tom postupku je sud samo odlučivao o tome da li će dozvoliti povrat u prijašnje stanje iz razloga što je apelant usljed bolesti bio spriječen da blagovremeno podnese žalbu, dok nije odlučivao o meritumu tužbenog zahtijeva, tj. osnovanosti potraživanja tužitelja prema apelantu. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju pozivanje apelanta na pravo na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilno sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud smatra i da je pozivanje apelanta na pravo na djelotvoran pravni lijek ratione materiae inkompatibilno sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, obzirom da član 13. Evropske konvencije, koja se prema Ustavu Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, propisuje da: [...]“Svako čija su prava i slobode priznata ovom konvencijom narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima[...].“ Obzirom da je prethodno utvrđeno da je apelantovo pozivanje na pravo na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilno sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, isti se zaključak mora izvesti i u pogledu apelantovog pozivanja na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, obzirom da u konkretnom slučaju ne postoji „pravo zaštićeno konvencijom“, što je i uslov za primjenu navedenog člana.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić