Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-263/05 (S. Š.)

Odluka donesena 14. 03. 2006.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
  • Krivični postupak
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-263/05

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 03. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 263/05, rješavajući apelaciju Steve Štrpca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Steve Štrpca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-372/04 od 18. novembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-2/04 od 24. maja 2004. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Steve Štrpca podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Kpp-25/03 od 5.

decembra 2003. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Kv-44/04 od 21. aprila 2004. godine zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Stevo Štrbac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Hamdija Kabiljagić, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 21. februara 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-372/04 od 18. novembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda broj K-2/04 od 24. maja 2004. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kpp-25/03 od 5. decembra 2003. godine, Rješenja Kantonalnog suda broj Kv-44/04 od 21. aprila 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Federalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo), Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) i Kantonalnog suda zatraženo je 19. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 27. aprila 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, Federalno tužilaštvo 29. aprila 2005. godine i Vrhovni sud 4. maja 2005. godine.

4. Navedeni odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 3. marta 2006. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je lišen slobode 4. decembra 2003. godine, a Rješenje broj Kpp-25/03, kojim se apelantu kao osumnjičenom za izvršenje krivičnog djela ubistva određuje pritvor, Kantonalni sud donio je 5. decembra 2003. godine. Na ovaj način određeni pritvor produžen je Rješenjem Kantonalnog suda broj Kv-44/04 od 21. aprila 2004. godine. Oba rješenja sadržavaju pouku o pravu na žalbu, ali ovo pravo apelant nije iskoristio.

7. Postupajući po Optužnici Kantonalnog tužilaštva broj Kt-91/03 od 25. decembra 2003. godine, nakon provedenog krivičnog postupka, Kantonalni sud je donio Presudu broj K-2/04 od 24. maja 2004. godine kojom je apelantu utvrđena krivica za počinjeno krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. a u vezi sa čl. 42, 43. i 44. Krivičnog zakona Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 36/03) i izrečena kazna zatvora u trajanju od 12 godina, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 4. decembra 2003. godine, pa dalje.

8. Kantonalni sud je donio presudu na osnovu dokaza provedenih tokom suđenja (unakrsnog ispitivanja i saslušanja četiri svjedoka po pozivu Tužilaštva, ispitao vještaka medicinske struke na okolnosti smrti unesrećenog, ostvario uvid u obdukcioni nalaz, fotodokumentaciju, skicu i zapisnik sa mjesta događaja, liječnički nalaz o pregledu apelanta kao optuženog, nalaz vještaka o biološkim tragovima, izvod iz krivične evidencije za optuženog, izveo ispitivanje i saslušanje četiri svjedoka odbrane, među kojima i lice koje je podnijelo krivičnu prijavu protiv unesrećenog radi nanošenja tjelesnih ozljeda, o čemu je podnesen i dokaz). Izvođenju svih dokaza tokom cijelog postupka prisustvovali su apelant i njegov branilac, koji su aktivno učestvovali u svim provedenim postupcima. Posebnu pažnju Kantonalni sud je pokazao u vezi sa utvrđivanjem činjenica po prijedlogu odbrane koje su se odnosile na naprasitost unesrećenog Mile Štrpca, apelantovog oca, kao i na to da li je unesrećeni u vrijeme ubistva imao nož u ruci. Njihovim utvrđivanjem ovo djelo bi se moglo smatrati izazvanim od unesrećenog, odnosno djelom iz nužne odbrane. U obrazloženju presude navedene su u prvostepenom postupku utvrđene radnje izvršenja ovog kaznenog djela, koje se odnose na to da je unesrećeni većinu smrtonosnih rana zadobio udarcima drvenim kocem dok je bio u ležećem položaju, a sam apelant nije imao niti jednu povredu na sebi, koje posebno naglašavaju način izvršenja ovog djela.

9. Rješavajući po apelantovoj žalbi protiv Presude Kantonalnog suda broj K-2/04 od 24. maja 2004. godine, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donio je Presudu broj Kž-372/04 od 18. novembra 2004. godine, kojom Presudu Kantonalnog suda u dijelu koji se odnosi na utvrđenu kaznu zatvora preinačava, izrekavši novu kaznu zatvora u trajanju od deset godina, a u ostalom dijelu je potvrđuje. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je detaljno razmotrio pojedinačne apelantove žalbene navode u odnosu na povrede odredaba krivičnog postupka, prije svega, utvrđujući činjenicu da je apelantu dan nakon pritvaranja postavljen branilac po službenoj dužnosti, a da je u međuvremenu apelant saslušavan i da su vršeni i drugi istražni postupci. Vrhovni sud nije našao da je Kantonalni sud napravio povredu postupka zbog toga, jer postupcima uviđaja na mjestu događaja, oduzimanja predmeta, vještačenja i obdukcije, nisu bili prisutni apelant kao optuženi, odnosno njegov branilac, zbog toga što za provođenje ovih postupaka uz prisustvo optuženog i branioca nema imperativnih odredaba, dok su svi nalazi i zapisnici dobiveni po ovim postupcima bili izneseni u samom postupku, u kojem su i sami vještaci bili neposredno ispitivani. Osim toga, Vrhovni sud je donio stav da je suđenje u cjelini bilo pravično, te da je Kantonalni sud u samom dokaznom postupku proveo sve dokaze na kojima se presuda zasniva, a u prisutnosti apelanta i njegovog branioca. Prema mišljenju Vrhovnog suda, iz odredaba člana 61. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, koje govore da se u toku istrage braniocu osumnjičenog može dopustiti razgledanje spisa i pribavljenih dokaza, što mu se može uskratiti ukoliko to dovodi u opasnost cilj istrage, može se zaključiti da se dokazi u istrazi prikupljaju bez prisustva branioca, čime je postupak u cjelini proveden u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku. Također, ni Vrhovni sud ne smatra da apelant ima osnova za pozivanje na djelovanje iz nužne odbrane zbog razloga koje je utvrdio i Kantonalni sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant u apelaciji, prije svega, ističe svoje nezadovoljstvo zbog određivanja pritvora, navodeći da je 4. decembra 2003. godine lišen slobode, te da mu je dalje pritvor bio produžavan novim rješenjima i da za to vrijeme nije izveden na saslušanje pred sudiju, čime je povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

11. Dalje, u pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelant navodi da mu od početka pritvaranja nije određen branilac, te da su postupci njegovog saslušanja od policije i tužioca vršeni bez prisustva branioca, kao i postupci pretresa stana, ljekarskog pregleda i obdukcija. Apelant je, dalje, nezadovoljan načinom izvođenja dokaza u samom postupku, za koji smatra da je proveden mimo prijedloga samog apelanta i njegovog branioca i to s ciljem dokazivanja njegovog djelovanja iz nužne odbrane, čime su njegova prava najviše i povrijeđena, imajući na umu kaznu predviđenu za djelo počinjeno iz nužne odbrane. Opisanim postupcima apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. c. i d. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovorima na apelaciju Vrhovni sud, Kantonalni sud i Federalno tužilaštvo identično navode da je predmetni postupak proveden u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku, da nije bilo povreda apelantovih prava na koje se žali u apelaciji, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

13. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 36/03) «Član 42.

Cilj kažnjavanja Cilj kažnjavanja jest:

a)da se izrazi društvena osuda počinjenog krivičnog djela, b)da se utječe na počinioca da ubuduće ne počini krivična djela, c)da se utječe na ostale da ne počine krivična djela, d)i da se utječe na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja počinioca.

Član 43. st. 1. i 2.

Kazna zatvora (1)Kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana niti duža od dvadeset godina. (2)Za najteže oblike teških krivičnih djela počinjenih s namjerom može se propisati kazna zatvora u trajanju od dvadeset do četrdeset i pet godina (dugotrajni zatvor).

Član 166. stav 1.

Ubistvo (1)Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godine.»

14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 35/03) Član 11.

Zakonitost dokaza (1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2)Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. (3)Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 59. st. 1, 2, 3. i 4.

Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca (1)Osumnjičeni mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora. (2)Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca odmah nakon što mu je određen pritvor, za vrijeme dok pritvor traje.

(3)Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći deset godina zatvora ili teža kazna, optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.

(4)Ako osumnjičeni, odnosno optuženi u slučajevima obavezne odbrane ne uzme sam branioca, ili branioca ne angažiraju lica iz člana 53. stav 3. ovog zakona, branioca će mu postaviti sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno predsjednik vijeća. U ovom slučaju osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo na branioca do pravomoćnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora – i u postupku po pravnom lijeku.

Član 276. stav 1.

(1)Stranka i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.» Član 296. stav 1.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

VI. Dopustivost

a) Dopustivost apelacije u odnosu na osporena rješenja

15. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

17. U konkretnom slučaju, apelant je protiv navedenih rješenja o određivanju i produžavanju pritvora, u skladu sa članom 148. stav 4. Zakona o krivičnom postupku, imao pravo ulaganja žalbe, djelotvornog pravnog lijeka, i o tome pravu bio je poučen, ali ga uopće nije koristio, tj. uopće nije izjavljivao žalbe. Slijedi da u odnosu na rješenja o određivanju pritvora, kojima je, prema apelantovom mišljenju, povrijeđeno njegovo pravo na slobodu, nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.

18. U smislu odredbe člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

b) Dopustivost apelacije u odnosu na osporene presude

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-372/04 od 18. novembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. decembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 21. februara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na Presudu Vrhovnog suda broj Kž-372/04 od 18. novembra 2004. godine i Presudu Kantonalnog suda broj K-2/04 od 24. maja 2004. godine ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. c. i d. Evropske konvencije.

24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

25. Član 6. st. 1. i 2. c. i d. Evropske konvencije glasi:

« 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili zasnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom...

2) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.»

26. U konkretnom slučaju apelant povredu svog prava na pravično suđenje vidi u činjenici da je preliminarno saslušan bez prisustva branioca odmah po pritvaranju, da su određeni dokazi, i to pretres stana, oduzimanje predmeta, uviđaj na mjestu događaja i obdukcija, izvođeni bez njegove i prisutnosti njegovog branioca, te što su sudovi odbijali izvesti dokaze koje je njegova strana predlagala a koji su se odnosili na dokazivanje izazvanog djelovanja, odnosno djela počinjenog u nužnoj odbrani.

27. Ustavni sud je odranije (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 22/03, objavljenu u «Službenom glasniku BiH» broj 24/04), a po ugledu na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Presudu Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV, 1981, Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 17. decembra 1996. godine RJD 1996-VI) donio stav da se član 6. Evropske konvencije primjenjuje na krivični postupak u cjelini, uključujući i preliminarna saslušanja.

28. S obzirom na to da je u članu 59. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH propisano da osumnjičeni za teško krivično djelo mora imati branioca već pri prvom saslušanju, Ustavni sud je dužan razmotriti apelantov navod da je njegovo prvo saslušanje nakon pritvaranja obavljeno bez branioca. U tom kontekstu i podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj se posmatra domaće zakonodavstvo. Naime, u slučaju da stav optuženog u prvoj fazi policijske istrage podrazumijeva određene posljedice, član 6. podrazumijeva, u principu, pomoć branioca i u prethodnoj fazi (vidi Presuda John Murray, Izvještaji 1996-I, stav 63). Međutim, postupak treba posmatrati i ocjenjivati u cjelini. Ukoliko se svi dobiveni dokazi, bez obzira na način pribavljanja, kasnije razmatraju i ocjenjuju u sudnici u prisustvu optuženog i branioca, koji onda imaju priliku očitovati se o njima, pri čemu i dato priznanje mora biti dokazano (vidi Predstavka 9370/81, XV United Kindom), tada činjenica da je optuženi saslušan prije podnošenja optužnice bez prisustva branioca ne može imati značaj ocjene cjelokupnog postupka kao nepravičnog. Prema tome, iskaz jednom dat bez prisustva branioca, koji je kasnije ponovno utvrđivan u postupku, ne može se smatrati bitnom povredom postupka, naročito stoga što to nije bio presudan dokaz u postupku, pa ne može dovesti ni do povrede prava na pravično suđenje. To isto može se zaključiti i u odnosu na izvođenje ostalih postupaka bez prisustva apelanta i njegovog branioca. Naime, utvrđivanje određenih činjenica koje zahtijevaju brzo i efikasno djelovanje, i to od vještaka određene struke, koji o svome vještačenju sačinjavaju nalaze i mišljenja u pisanoj formi uz popratnu dokumentaciju, koji su uvijek dostupni na uvid optuženom i njegovom braniocu, a koji se kasnije razmatraju i utvrđuju u postupku uz mogućnost ispitivanja vještaka, još manje predstavljaju bitnu povredu kaznenog postupka, te povredu prava na pravično suđenje. Činjenica da apelant i njegov branilac nisu bili na mjestu događaja pri izvođenju određenih dokaza, a jesu bili na glavnoj raspravi kada su ti dokazi provjeravani, kada je utvrđivana njihova vjerodostojnost uz ispitivanje vještaka, ne znači bitnu povredu nijedne odredbe Zakona o krivičnom postupku koja je mogla utjecati na zakonito i pravilno donošenje odluke u postupku. Prema tome, nije mogla dovesti do povrede standarda pravičnog suđenja utvrđenih članom 6. Evropske konvencije.

29. U odnosu na apelantove navode da redovni sud nije proveo dokaze, niti saslušao svjedoke koje je odbrana predlagala, Ustavni sud zapaža da sam apelant ne navodi niti jedan dokaz koji je konkretno predložio za izvođenje a da ga je sud odbio, zbog čega se ovaj navod ocjenjuje kao paušalan.

30. Što se tiče prigovora na rad redovnog suda u odnosu na izvođenje zaključaka po završenom dokazivanju, Ustavni sud podsjeća da nije mjerodavan vršiti provjere utvrđivanja činjenica, tumačiti odluke redovnih sudova, osim ako se tim odlukama krše ustavna prava. To će biti u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima). U konkretnom slučaju Kantonalni sud je proveo postupak utvrđivanja činjenica dokaznim sredstvima unakrsnog ispitivanja i saslušanja četiri svjedoka po pozivu Tužilaštva, ispitao vještaka medicinske struke na okolnosti smrti unesrećenog, ostvario uvid u obdukcioni nalaz, fotodokumentaciju, skicu i zapisnik sa mjesta događaja, liječnički nalaz o pregledu apelanta kao optuženog, nalaz vještaka o biološkim tragovima, izvod iz krivične evidencije za apelanta, izveo ispitivanje i saslušanje 4 svjedoka odbrane, među kojima i lice koje je podnijelo krivičnu prijavu protiv unesrećenog zbog nanošenja tjelesnih ozljeda, o čemu je podnesen i dokaz. Izvođenju svih dokaza tokom cijelog postupka bili su prisutni apelant i njegov branilac, aktivno učestvujući u svim provedenim postupcima. Osnov apelantovog nezadovoljstva ogleda se, zapravo, u tome što djelo ubistva za koje je okrivljen nije okvalificirano kao djelo iz nužne odbrane. S tim u vezi treba naglasiti da je Kantonalni sud posebnu pažnju pokazao utvrđivanju činjenica po prijedlogu odbrane koje su se odnosile na naprasitost unesrećenog, kao i na to da li je unesrećeni u vrijeme ubistva imao nož u ruci, čijim utvrđivanjem bi se ovo djelo moglo smatrati izazvanim od unesrećenog, odnosno djelom iz nužne odbrane. Kantonalni sud, na osnovu saslušanja lica koja su poznavala unesrećenog, nije mogao zaključiti da se radilo o naprasitom licu sklonom tuči i svađi. Dalje, na osnovu otisaka papilarnih linija prstiju ruke, kao i na osnovu mjesta gdje je nož pronađen, a prema stručnom nalazu sudskog vještaka, Kantonalni sud nije mogao zaključiti da je unesrećeni prethodno napao apelanta. Odlučujuća činjenica, koju je ovaj sud utvrdio na osnovu nalaza vještaka medicinske struke, odnosi se na to da je unesrećeni, apelantov otac, većinu smrtnih rana zadobio u ležećem položaju, a sam apelant nije imao niti jednu povredu na sebi, zbog čega je Kantonalni sud isključio mogućnost utvrđivanja apelantovog postupanja u nužnoj odbrani pri izvršenju ovog krivičnog djela. Osim opisanih postupaka koje je proveo Kantonalni sud, apelant je imao pravo žalbe Vrhovnom sudu, što je i iskoristio. Žalbeni sud je izvršio provjeru i ocjenu prvostepenog postupka u cijelosti, odmjerio i izrekao manju zatvorsku kaznu za apelanta uz adekvatno, precizno i jasno obrazloženje.

31. Slijedeći izneseno, Ustavni sud ne nalazi niti jedan element koji bi ukazivao na to da je u opisanim postupcima, vođenim u dvije instance protiv apelanta, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. c. i d. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

32. U situaciji kada apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zbog toga što su određeni dokazi izvedeni u njegovom i odsustvu njegovog branioca u preliminarnom postupku, te da sud ne prihvata prigovore odbrane u odnosu na utvrđivanje apelantovog postupanja iz nužne odbrane, ocjenjujući provedeni dvostepeni postupak u cijelosti, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. c. i d. Evropske konvencije, kada se osuđujuća presuda zasniva samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi, te kada je sud na glavnoj raspravi otklonio svaku sumnju u postojanje apelantove nužne odbrane, kao činjenice koja bi išla u apelantovu korist.

33. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 15. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-263/05 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio