Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-319/06 (Z. O.)
Odluka donesena 14. 03. 2006.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-319/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i suci Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. ožujka 2006. godine, u predmetu broj AP-319/06, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Opačića, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-1213/04 od 12. siječnja 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci, broj I-924/02 od 29. prosinca 2003. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 13. veljače 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-1213/04 od 12. siječnja 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci, broj I-924/02 od 29. prosinca 2003. godine, kojom je tražio i određivanje privremene mjere obustavljanja protuovrhe, koja predstavlja predaju u posjed tražitelju protuovrhe poslovnog prostora u ul. Kralja Petra I Karađorđevića br. 4 u Banja Luci.
2. Apelant je, radi utvrđivanja prava vlasništva i predaje u posjed poslovnog prostora u ul. Kralja Petra I Karađorđevića br. 4 u Banja Luci (u daljnjem tekstu: poslovni prostor), podnio tužbu Osnovnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv prvotuženog, posjednika Zdravka Samardžije, koji je predmetni poslovni prostor 1996. godine stekao kupovinom istog od Jovana Stojmirovića, u ovoj tužbi drugotuženog. Kako je apelant od drugotuženog Jovana Stojmirovića isti poslovni prostor stekao na temelju kupoprodajnog ugovora iz 1973. godine, koji je u cjelosti izvršen, te stoga punovažan iako nije sudski ovjeren, Osnovni sud je 10. listopada 2001. godine donio Presudu broj P-700/01, kojom je utvrđeno da je apelant suvlasnik 7/16 dijela nekretnina upisanih u zemljišne knjige Osnovnog suda, uložak broj 3394, k.o. Banja Luka, sa pravom korištenja katastarske čestice broj 51, a koje pravo je stekao održajem.
3. Rješavajući po prizivu tuženih, Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), donio je Presudu Gž-2584/01 od 4. veljače 2002. godine, kojom Presudu Osnovnog suda preinačava u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova postupka, a u ostalom je potvrđuje.
4. Na temelju Presude Okružnog suda, apelant je pokrenuo ovršni postupak te je po Rješenju o ovrhi Osnovnog suda broj I-924/02 ovrha i provedena, te je ušao u posjed poslovnog prostora.
5. Nadalje je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), rješavajući po reviziji tuženih, 11. lipnja 2003. godine donio Rješenje broj Rev-570/02, kojim reviziju uvažava i obje navedene presude ukida te predmet vraća Osnovnom sudu na ponovno suđenje, za što je kao razlog naveo nepravilno rješavanje pitanja suvlasničkih odnosa u odnosu samo na jednog suvlasnika, ovdje apelanta, dok su ostali, koji su kao jedinstveni i nužni supraničari morali također biti obuhvaćeni tužbom da bi se spor riješio na jednak način prema svima, izostavljeni, kao i nepravilno utvrđivanje suvlasništva u korist apelanta u odnosu na cijelu parcelu koja nije bila u njegovu posjedu te u odnosu na nju nije mogao steći pravo vlasništva održajem, zbog čega su presude Osnovnog suda i Okružnog suda neodržive.
6. Obzirom da su presude Osnovnog suda i Okružnog suda, na temelju kojih je provedena ovrha u korist apelanta predajom u posjed predmetnog poslovnog prostora, ukinute, Osnovni sud je dana 29. prosinca 2003. godine pod brojem I-924/02 donio Rješenje kojim je, sukladno članku 54. stavak 1. točka 1. Zakona o ovršnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 59/03, 85/03 i 64/05), usvojio prijedlog prvotuženog Zdravke Samardžije za protuovrhu, te odredio da je apelant dužan poslovni prostor predati tražitelju protuovrhe.
7. Na rješenje o određivanju protuovrhe apelant je uložio prigovor koji je odbijen od Osnovnog suda 5. travnja 2004. godine Rješenjem broj I-924/02, te je dalje uložio i priziv, koji je odbijen od Okružnog suda dana 12. siječnja 2006. godine Rješenjem broj Gž-1213/04. Redoviti sudovi su svoja obrazloženja utemeljili na odredbi članka 54. stavak 1. točka 1. Zakona o ovršnom postupku, po kojoj nakon provedene ovrhe ovršenik može u istom postupku protuovrhom tražiti vraćanje predmeta ovrhe, ako je ovršna isprava pravomoćno ukinuta, zbog čega je i usvojen prijedlog za protuovrhu, te da sam sud nije imao zakonsku uporište za drugačije odlučivanje, dok sam apelant, ukoliko presuda prvostupanjskog suda, pred kojim postupak još traje, bude išla njemu u korist, može ponovno tražiti povrat poslovnog prostora.
8. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te predlaže da Ustavni sud ispita navedenu povredu i do donošenja konačne odluke o tome odredi privremenu mjeru obustavljanja od ovrhe Rješenja Osnovnog suda broj I-942/02 od 29. prosinca 2003. godine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
11. Apelant u svojoj apelaciji osporava rješenja donesena u ovršnom postupku, provedenom po prijedlogu za protuovrhu, sukladno članu 54. Zakona o ovršnom postupku. U predmetnom postupku apelant je protuovršenik, tj. osoba protiv koje se provodi protuovrha. Zbog toga je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li se predmetni ovršni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obveza u smislu članka 6. Europske konvencije.
12. Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Europske komisije za ljudska prava, po kojoj se odluke koje donese sud u postupku ovrhe nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u usporedbi sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi Odluku bivše Europske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud u svojoj praksi podržava navedenu praksu bivše Europske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču ovrhe ne potpadaju pod članak 6. Europske konvencije, izuzev u slučajevima kada se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnositelja apelacije (vidi Odluku Ustavnog suda broj U-21/02 od 26. ožujka 2004. godine).
13. U konkretnom slučaju, apelantova građanska prava bila su utvrđena presudama Osnovnog suda i Okružnog suda. Međutim, Rješenjem Vrhovnog suda te su presude, zbog utvrđene povrede u primjeni materijalnih propisa, ukinute i stvar vraćena na ponovno suđenje u kojem će biti odlučeno o građanskim pravima apelanta. Osnovni sud, dozvoljavajući protuovrhu, postupio je sukladno odredbi članka 54. stavak 1. točka 1. Zakona o ovršnom postupku, koji jasno određuje da se protuovrha ima provesti ako je presuda na temelju koje je provedena ovrha ukinuta. Osnovni sud nije imao temelja odlučivati o građanskom pravu apelanta u postupku protuovrhe, niti je o istome odlučivao. Osnovni sud je postupio isključivo po odredbi Zakona o ovršnom postupku, dok se građanska prava apelanta utvrđuju u posebnom parničnom postupku, a sam apelant u svojoj apelaciji ne osporava postupanje niti odluke sudova donesene u parničnom postupku, odnosno kasnije po izjavljenoj reviziji.
14. Imajući u vidu navedno, Ustavni sud smatra da apelantova građanska prava nisu utvrđivana, pa prema tome, nisu mogla biti ni povrijeđena, u ovršnom postupku, povodom kojega je apelant podnio apelaciju, pozivajući se na povredu prava na pravično suđenje zaštićeno člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
15. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
16. Obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema temelja za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
17. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić