Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-889/05 (S. N. i dr.)

Odluka donesena 14. 03. 2006.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-889/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, Valerija Galić i Seada Palavrić, suci, na sjednici održanoj 14. ožujka 2006. godine, u predmetu broj AP-889/05, rješavajući apelaciju Seada Nadarevića i dr., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Seada Nadarevića, Hašima Nuhanovića, Ćazima Behrića, Šefika Dukića, Esada Husića, Enesa Mujakića, Samira Nadarevića, Mehmeda Hrnčića, Šerifa Hašića, Hanke Zahirović, Ismeta Omanovića, Jasmina Alibabića, Derviša Hušidića, Rifeta Buljubašića, Arifa Obića i Fikreta Dizdarevića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-157/03 od 28. listopada 2004. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-364/02 od 10. siječnja 2003. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj RS-70/02 od 9. svibnja 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Nadarević, Hašim Nuhanović, Ćazim Behrić, Šefik Dukić, Esad Husić, Enes Mujakić, Samir Nadarević, Mehmed Hrnčić, Šerif Hašić, Hanka Zahirović, Ismet Omanović, Jasmin Alibabić, Derviš Hušidić, Rifet Buljubašić, Arif Obić i Fikret Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Velike Kladuše, podnijeli su 28. ožujka 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-157/03 od 28. listopada 2004. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-364/02 od 10. siječnja 2003. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj RS-70/02 od 9. svibnja 2002. godine.

2. Apelanti su 13. travnja 1999. godine podnijeli tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine i Unsko-sanskog kantona Općinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud), radi poništenja, kao nezakonitih, rješenja o prestanku radnog odnosa, donesenih od strane Ministarstva unutarnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, uspostave radnog odnosa i isplate naknade plaća sa zateznim kamatama, počevši od 1. studenog 1993. godine pa do isplate. Svi apelanti su bili u radnom odnosu u Stanici javne bezbjednosti Velika Kladuša, a radni odnos im je prestao na temelju Rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine od 31. listopada 1994. godine iz razloga povrede radne dužnosti. Općinski sud je odbacio tužbu apelanta kao nepravodobnu, pozivajući se na prekluzivni rok od godinu dana iz čl. 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90 i «Službeni list R BiH», br. 2/92 i 13/94), računajući vrijeme zastarjelosti od dana prestanka rata.

3. Na rješenje Općinskog suda apelanti su uložili priziv pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonali sud). Kantonalni sud je Rješenjem broj RSŽ-364/02 od 10. siječnja 2003. godine priziv odbio kao neutemeljen, a prvostupanjsko rješenje potvrdio, potvrđujući istodobno kao valjane sve razloge na koje se prvostupanjski sud pozvao u obrazloženju svog rješenja.

4. Odlučujući o reviziji apelanta, koju su apelanti izjavili po rješenju Kantonalnog suda, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je istu odbacio kao nepravodobnu Rješenjem broj Rev-157/03 od 28. listopada 2004. godine, jer je podnesena van roka od 30 dana od dana dostavljanja osporavanog rješenja apelantima.

5. Na navedena rješenja sudova apelanti su izjavili apelaciju pred Ustavnim sudom 28. ožujka 2005. godine, pozivajući se na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na nedskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelanti su tužbu, redoviti pravni lijek koji predstavlja djelotvoran pravni lijek, podnijeli nepravodobno van prekluzivnog roka od godinu dana, zbog čega je Osnovni sud tužbu odbacio kao nepravodobnu, što je svojom odlukom potvrdio i Okružni sud. Na odluku Okružnog suda apelanti su, ponovno nepravodobno, izjavili reviziju Vrhovnom sudu. Prema tome, apelanti nisu ispunili uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, pa se apelacija ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

10. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-889/05 (S. N. i dr.) | Sudska praksa | Aktio