Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-542/05 (M. V.)
Odluka donesena 14. 03. 2006.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Protek roka
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Ratni zločin
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Hitno privođenje nadležnoj sudskoj vlasti
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 19
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-542/05
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 03. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 542/05, rješavajući apelaciju Miroslava Vještice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 14, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Vještice, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Kž-07/05 od 7. februara 2005. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. i stav 3.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Vještice, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Kž-07/05 od 7. februara 2005. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Vještice, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Kpž-09/05 od 5. aprila 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Miroslav Vještica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 9. marta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-07/05 od 7. februara 2005. godine. Apelant je 13. juna 2005. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj je osporio Rješenje Suda BiH broj Kpž-09/05 od 5. aprila 2005. godine i zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH njegovo puštanje na slobodu i omogućavanje da se brani sa slobode.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 26. decembra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovore na apelaciju dostavili su Sud BiH 20. juna 2005. godine, a Tužilaštvo BiH 12. januara 2006. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Tužilaštva BiH su 27. februara 2006. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kpp-96/04 od 24. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno drugostepenim Rješenjem tog suda broj KV-183/04 od 28. decembra 2004. godine, apelantu je određen pritvor iz razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ. Postojanje osnovane sumnje, kao osnova za određivanje pritvora apelantu, je utvrđeno iz prikupljenih dokaza i podataka koji se nalaze u krivičnom istražnom spisu u istrazi koja se vodi protiv apelanta zbog navedenog krivičnog djela, kao i iz saglasnosti da se protiv apelanta može voditi krivični postupak koju je dalo Tužilaštvo Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) 1996. godine pod standardnom oznakom A „Pravila puta“. Pritvor je apelantu određen i iz razloga navedenih u članu 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, uz obrazloženje Kantonalnog suda u Bihaću da je to potrebno zbog sigurnosti građana imajući u vidu način izvršenja krivičnog djela, njegove posljedice, te činjenice da se za to djelo može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna.
7. U međuvremenu je postupak protiv apelanta preuzelo Tužilaštvo BiH u smislu člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH). Tužilaštvo BiH je 19. januara 2005. godine podnijelo prijedlog da se apelantu produži pritvor iz razloga predviđenih u članu 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKP BiH, odnosno zbog postojanja okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, njegovog utjecaja na svjedoke i saučesnike, te zbog sigurnosti građana.
8. Sud BiH je Rješenjem broj KV-5/05 od 19. januara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem drugostepenog vijeća Suda BiH broj Kž-07/05 od 7. februara 2005. godine, apelantu produžio pritvor do 23. marta 2005. godine iz razloga predviđenih članom 132. st. 1. tač. a) i b) ZKP BiH. Sud BiH je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret kao opću materijalno-pravnu pretpostavku za pritvor. Ispitujući ostale posebne razloge za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKP BiH utvrđeno je da sve vrijeme trajanja istražnog postupka apelant nije bio dostupan sudu, s obzirom da se nalazio na nepoznatoj adresi i uhapšen je tek po raspisanoj potjernici, što ukazuje na opasnost od bjekstva, te mogućnost njegovog skrivanja i na teritoriji druge države zbog neriješenog pitanja njegovog dvojnog državljanstva, odnosno posjedovanja putnih isprava druge države. Također je utvrđeno da bi apelant, ukoliko bi se nalazio na slobodi, mogao utjecati na svjedoke, a posebno na saučesnika Gojka Kličkovića koji je još na slobodi, nastojeći izmijeniti dokaze važne za krivični postupak.
9. Sud BiH je Rješenjem broj Kv.-56/05 od 21. marta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine broj Kpž-09/05 od 5. aprila 2005. godine, apelantu produžio pritvor do 23. juna 2005. godine iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP BiH.
10. Sud BiH je Rješenjem broj Kpp-3/05 od 15. juna 2005. godine apelantu ukinuo pritvor i pustio ga na slobodu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant je naveo da je njegov pritvor nezakonito određen, te da je neosnovano produžavan odnosno da su obrazloženja koja su data za produženje pritvora bila uopćena i paušalna, te da nadležni sud nije vodio računa da pri svakom produženju pritvora posebno pažljivo mora procijeniti postojanje razloga za produženje pritvora. Zbog navedenog apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Apelant je svoj navod da mu je nezakonito određen pritvor obrazložio tvrdnjom da prije hapšenja i saslušanja nije nikada dobio poziv od Kantonalnog suda u Bihaću ili Kantonalnog tužilaštva u Bihaću, iako je tamo imao stalno mjesto prebivališta i adresu, odnosno njegova adresa je bila poznata ili je mogla biti poznata i mogla se dobiti preko MUP-a RS-a. Apelant je naveo da ne stoji tvrdnja iz rješenja o određivanju pritvora da njegova adresa nije bila poznata prije maja 2001. godine i nakon toga, s obzirom da su ga u tri navrata u toku 2002. i 2003. godine saslušavali istražitelji MKSJ u kancelariji u Banjoj Luci, a da je na dan hapšenja išao da preuzme pasoš kako bi po nalogu Tužilaštva MKSJ u Hagu bio svjedok optužbe protiv Momčila Krajišnika na isključivi zahtjev Tužilaštva. Apelant je naveo da za evidentne propuste Kantonalnog suda da obezbijedi njegovu adresu i da mu uruči poziv nije on odgovoran i to nije moglo biti razlog za određivanje pritvora.
13. Dalje je apelant naveo kako su razlozi za pritvor navedeni u rješenjima Suda BiH neodrživi, neosnovani i nelogični jer je paušalno zaključeno da postoji opravdana bojazan od njegovog bjekstva, kao i tvrdnja o mogućem utjecaju na svjedoke s obzirom da je apelantu potpuno nepoznato koje je svjedoke Tužilaštvo BiH imalo namjeru saslušati, a naročito se ne može prihvatiti paušalna tvrdnja o utjecaju na Gojka Kličkovića s obzirom da on nije svjedok nego osumnjičeni i nije nastanjen u Banjoj Luci pa i ne postoji mogućnost utjecaja na njega ili druge svjedoke. U vezi sa razlozima za određivanje pritvora apelant je naveo da, čak i ako se prihvati da je postojala osnovana sumnja, tada to samo po sebi nije bio dovoljan razlog za određivanje i produžavanje pritvora, jer nisu postojali drugi razlozi koje je sud naveo pod tač. a) i b) člana 132. ZKP BiH, a nije dalje prihvaćena tačka d) koja je prvobitno bila osnova za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH. Međutim, i kada je u pitanju postojanje osnovane sumnje apelant smatra da provedeni dokazi prikupljeni njegovim saslušanjem, kao ni dokazi koji su stavljeni na uvid tom prilikom nisu dali nikakve osnove za određivanje pritvora.
14. U dopuni apelacije apelant je ponovio većinu navoda iz apelacije i dodao kako ga ni nakon 159 dana provedenih u pritvoru nije saslušao nadležni sudija.
b) Odgovor na apelaciju
15. Sud BiH je naveo da je Apelaciono vijeće tog suda u osporenim rješenjima zaključilo da su postojali razlozi za određivanje pritvora apelantu propisani članom 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP BiH, kako je odlučilo i prvostepeno vijeće prilikom produžavanja pritvora, zbog čega su apelantove žalbe odbijene kao neosnovane. U osporenim rješenjima su dati iscrpni razlozi pa je Sud BiH naveo da ih nije želio ponavljati u odgovoru na apelaciju. Sud BiH je zaključio kako smatra neosnovanim navode u apelaciji i predložio je da se apelacija kao neosnovana odbije.
16. Tužilaštvo BiH je navelo da je postupak protiv apelanta svrstan u kategoriju „A“ standardnih oznaka „Pravila puta“, što znači da postoji dovoljno dokaza prema međunarodnim standardima za razumnu osnovu da je apelant počinio ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Također je navedeno da je članom 9. Statuta MKSJ propisano da MKSJ i nacionalni sudovi imaju uporednu nadležnost za krivično gonjenje osoba za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. godine, te da MKSJ ima primat i da može u bilo kojoj fazi postupka zatražiti od nacionalnih sudova da ustupe nadležnost MKSJ. Tužilaštvo BiH je napomenulo da MKSJ nikada nije zatražio ustupanje ovog predmeta od domaćih tužilaštava i sudova, pa je apelantova tvrdnja da ga nije osumnjičio MKSJ irelevantna s obzirom da postupak protiv njega ne vodi MKSJ nego Tužilaštvo BiH, uz saglasnost MKSJ od 13. decembra 1996. godine. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je njegov pritvor neosnovan, Tužilaštvo BiH je naglasilo da njegov pritvor nije samo određen i produžavan zbog opasnosti od bjekstva nego i drugih razloga koji su navedeni u rješenjima. Navedeno je da je potjernica za apelantom izdata na osnovu naredbe Kantonalnog suda u Bihaću od 4. maja 2001. godine kada nije bilo službene saradnje između entiteta u krivičnim stvarima i da je lišen slobode tek 23. decembra 2004. godine, dakle nakon tri i po godine od izdavanja potjernice, te je prisilno dovođenje osumnjičenog bilo sasvim opravdano i na zakonu zasnovano. Tužilaštvo BiH je predložilo da se postupak u apelantovom slučaju obustavi jer apelant nije obavijestio Ustavni sud da je doneseno rješenje o puštanju iz pritvora što je on bio dužan da učini u smislu člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 35/03) „Član 146. stav 1. tačka d) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
d) ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a usljed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine. U slučaju da se radi o krivičnom djelu terorizma, smatra se da postoji pretpostavka, koja se može pobijati, da je ugrožena sigurnost građana i imovine.»
18. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04 i 48/05) „Član 131.
Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti.
U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
Član 132.
Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a)ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, b)ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače, c)ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, d)ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a usljed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine. U slučaju kada se radi o krivičnom djelu terorizma, smatra se da postoji pretpostavka, koja se može pobijati, da je ugrožena sigurnost građana i imovine.
Član 449. stav 2.
Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad kod drugih sudova, odnosno tužilaštava, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će ti sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja, ne odluči da preuzme takav predmet.“
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U apelaciji i dopuni apelacije osporena su rješenja o određivanju pritvora, odnosno produženju pritvora i to rješenja Suda BiH br. Kž-7/05 od 7. februara 2005. godine i Kpž-09/05 od 5. aprila 2005. godine. Ustavni sud će odvojeno razmotriti dopustivost apelacije u odnosu na svako od rješenja posebno, u smislu apelantovih navoda o povredi njegovih ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije.
a) Dopustivost apelacije u odnosu na Rješenje Suda BiH broj Kž-07/05 od 7. februara 2005. godine
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj Kž-07/05 od 7. februara 2005. godine. Ovo rješenje apelant osporava zbog kršenja prava iz člana II/3.e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. st. 1.c i 3. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. U pogledu apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravičan postupak pred sudom odgovor ne može dati dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Slijedom toga, u principu, nije moguće utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski suda za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
24. Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na ove apelantove žalbene navode, koji se tiču prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, predmetna apelacija preuranjena u smislu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da rješenje Suda BiH, koje se pobija apelacijom, nije odluka koja bi predstavljala rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta koji je trenutno u prethodnoj fazi i koji nije okončan.
25. U pogledu apelantovih prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c. i
3. Evropske konvencije, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Sud BiH broj Kž-07/05 od 7. februara 2005. godine, protiv kojeg po zakonu nema drugih mogućih djelotvornih pravnih lijekova. Dalje, osporeno rješenje je doneseno 7. februara 2005. godine a apelacija je podnesena 9. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
b) Dopustivost apelacije u odnosu na Rješenje Suda BiH broj Kpž-09/05 od 5. aprila 2005. godine
26. U dopuni apelacije apelant je osporio Rješenje Suda BiH broj Kpž-09/05 od 5. aprila 2005. godine, koje je apelant, prema njegovom navodu iz dopune apelacije, primio 9. aprila 2005. godine. S obzirom da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 13. juna 2005. godine proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je dopuna apelacije podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje.
27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VI. Meritum
28. Ustavnom sudu ostaje da ispita je li osporenim Rješenjem Suda BiH broj Kž-07/05 od 7. februara 2005. godine, kao i nižestepenim rješenjima Kantonalnog suda, jer iz navoda u apelaciji implicitno proizlazi da apelant osporava i ta rješenja, povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i stav 3. Evropske konvencije. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…) d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.» Član 5. stav 1. tačka c. i stav 3. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: c.zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.»
29. Pravo na slobodu osnovno je ljudsko pravo. Prema članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine «Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih prava i osnovnih sloboda».
30. Polazeći od navedenih principa, pri odlučivanju u konkretnom postupku Ustavni sud uvažava činjenicu da, sa aspekta zaštite ljudskih prava, pritvor predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja čovjekove lične slobode. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji visok stepen vjerovatnosti utvrđivanja krivice i izricanja kazne, tj. u kojem postoji osnovana sumnja da je osoba počinila krivično djelo te, principijelno, samo u svrhu osiguranja pokretanja i vođenja krivičnog postupka.
31. Kada se postavlja pitanje «zakonitosti» pritvora, uključujući i pitanje je li ispoštovan «postupak reguliran zakonom», prvenstveno se, u smislu Evropske konvencije, misli na nacionalne zakone i podrazumijeva obavezu da se ispoštuju materijalne i procesne odredbe nacionalnih zakona, ali zahtijeva i to da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, a to je zaštita pojedinca od proizvoljnosti (vidi Evropski suda za ljudska prava, Kemmache protiv Francuske, presuda od 24. novembra 1994. godine, serija A, broj 296-C, str. 19-20, stav 42).
32. Član 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije navodi tri osnove za lišavanje slobode kada je lice lišeno slobode u vezi sa njegovim procesuiranjem za izvršeno krivično djelo, pri čemu je dovoljno da jedna od osnova bude zadovoljena kako bi bio zadovoljen kriterij zakonitosti lišavanja slobode. Tako je «zakonito lišavanje slobode» u smislu člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije «zakonito hapšenje ili lišavanje slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo».
33. Ustavni sud je utvrdio da je apelant lišen slobode zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Redovni sudovi su takav zaključak utemeljili na dokazima sakupljenim u toku krivične istrage, odnosno činjenici da je Tužilaštvo MKSJ dalo saglasnost za vođenje krivičnog postupka protiv apelanta koja je označena standardnom oznakom „A“ Pravila puta. Apelant je osporio osnovanost utvrđivanja postojanja osnovane sumnje, međutim, Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava, odnosno ukoliko je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna (vidi, mutatis mutnadis, Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Ustavni sud smatra da, u vezi sa ovim apelantovim navodom, nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova.
34. Ustavni sud će pitanje osnovanosti produženja apelantovog pritvora razmotriti u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, koji podrazumijeva da je stalno postojanje osnovane sumnje da je lice koje je uhapšeno izvršilo krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost produženja pritvora, ali nakon proteka određenog vremena to nije dovoljno. Sud mora ustanoviti postoje li druge osnove kojima nadležni sudski organi opravdavaju daljnje lišavanje slobode. Ukoliko su te osnove «relevantne» i «dovoljne» Sud mora dalje utvrditi jesu li nadležni «domaći organi» postupili sa «posebnom ažurnošću» u vođenju postupka (vidi Evropski sud, Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. augusta 1992. godine, serija A, broj 241-A, strana 35, stav 84).
35. Ustavni sud je utvrdio da je Sud BiH ispitao opravdanost produženja pritvora, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, i detaljno obrazložio razloge zbog kojih smatra da postoje legitimni ciljevi koji opravdavaju produženje pritvora. Sud BiH je, ispitujući zakonitost produženja pritvora, dao ocjenu o neophodnosti ove mjere i dao razloge u pogledu apelantovih žalbenih navoda u odnosu na produženje pritvora koji su se zasnivali na postojanju realne opasnosti od apelantovog bjekstva te njegovog uticaja na svjedoke, odnosno eventualne saučesnike.
36. Ustavni sud podsjeća na zaključak Evropskog suda za ljudska prava prema kojem osobe koje se nalaze u pritvoru imaju pravo na «posebnu ažurnost» nadležnih organa u vođenju sudskoga postupka (vidi Evropski sud, Tomasi v. France, presuda od 27. augusta 1992. godine, 241-A, stav 84. i Abdoella v. Netherlands presuda od 25. novembra 1992. godine). Ustavni sud nalazi da se s obzirom na prirodu krivičnog djela, kao i složenost i obimnost istrage, ne može zaključiti da su organi odugovlačili postupak. Stoga, Ustavni sud smatra da se produženje pritvora apelantu osporenim rješenjem, u okolnostima ovog slučaja, ne može pripisati neažurnosti sudskih organa.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i stav 3. Evropske konvencije
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud je utvrdio da je Sud BiH ispitao opravdanost produženja pritvora, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, i detaljno obrazložio razloge zbog kojih smatra da postoje legitimni ciljevi koji opravdavaju produženje pritvora. Sud BiH je, ispitujući zakonitost produženja pritvora, dao ocjenu o neophodnosti ove mjere i dao razloge u pogledu apelantovih žalbenih navoda u odnosu na produženje pritvora koji su se zasnivali na postojanju realne opasnosti od apelantovog bjekstva te njegovog uticaja na svjedoke, odnosno eventualne saučesnike.
39. Ustavni sud podsjeća na zaključak Evropskog suda za ljudska prava prema kojem osobe koje se nalaze u pritvoru imaju pravo na «posebnu ažurnost» nadležnih organa u vođenju sudskoga postupka (vidi Evropski sud, Tomasi v. France, presuda od 27. augusta 1992. godine, 241-A, stav 84. i Abdoella v. Netherlands, presuda od 25. novembra 1992. godine). Ustavni sud smatra da se, s obzirom na prirodu krivičnog djela kao i složenost i obimnost istrage, ne može zaključiti da su nadležni organi odugovlačili postupak. Stoga, Ustavni sud smatra da se produženje pritvora apelantu osporenim rješenjem, u okolnostima ovog slučaja, ne može pripisati neažurnosti sudskih organa.
40. Na osnovu člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog podnosioca zahtjeva za donošenje privremene mjere.
42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić