Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-23/05 (B. Š.)

Odluka donesena 14. 03. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-23/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, sudije Valerija Galić i Seada Palavrić na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine, u predmetu broj AP-23/05, rješavajući apelaciju Brane Šakote, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brane Šakote, podnesena zbog odbijanja Općinskog suda u Tuzli da rekonstruiše parnični spis ranijeg Osnovnog suda udruženog rada u Tuzli, broj Rs- 669/91-R, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Šakota (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja podnio je 30. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog odbijanja Općinskog suda u Tuzli da rekonstruiše parnični spis ranijeg Osnovnog suda udruženog rada u Tuzli, broj Rs-669/91-P.

2. Apelant je, 12. juna 1991. godine, pokrenuo radni spor pred ranijim Osnovnim sudom udruženog rada u Tuzli, protiv rješenja Izvršnog odbora Opštine Banovići od 7. juna 1991. godine kojim je stavljen na raspolaganje i određen mu otkazni rok od 30 dana. Apelantova tužba je primljena kod tog suda pod brojem Rs-669/91-R (u daljnjem tekstu: sporni spis) i u postupku je posljednje ročište održano 2. jula 1991. godine.

3. Apelant je, 23. juna 2003. godine, Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio prijedlog za rekonstrukciju spornog spisa. Općinski sud je u odgovoru na apelantov prijedlog za rekonstrukciju spisa naveo da se iz sadržaja apelantovog prijedloga može vidjeti da postupak nije pravosnažno okončan, a da se ne može uzeti u obzir pretpostavka da je u pitanju spis po kojem je postupak u toku iz razloga što iz zapisnika o primopredaji predmeta, arhive i dokumentacije Osnovnog suda udruženog rada Tuzla ranijem Osnovnom sudu u Tuzli, broj Su- 84/92 od 6. jula 1992. godine, sporni spis nije ni po jednom osnovu predat ranijem Osnovnom sudu u Tuzli (sadašnjem Općinskom sudu). Općinski sud je odgovorio da nije u mogućnosti udovoljiti apelantovom zahtjevu za rekonstrukciju spisa.

4. Apelant je, 27. juna 2003. godine, Općinskom sudu u Banovićima, podnio zahtjev za rekonstrukciju spornog spisa, smatrajući da bi taj sud, kao novoosnovani (osnovan 1995. godine) mogao preuzeti stvarnu i mjesnu nadležnost s obzirom da su parnične strane imale prebivalište u Banovićima. Općinski sud u Banovićima je dostavio apelantu obavještenje u kojem je naveo da je uvidom kroz sve upisnike utvrđeno da apelantov spis nikada nije dostavljen u rad tom sudu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. U konkretnom slučaju apelant se žali na odbijanje Općinslog suda da rekonstruiše parnični spis u postupku pokrenutom po apelantovoj tužbi kod tadašnjeg Osnovnog suda udruženog rada u Tuzli u junu 1991. godine. Iako se apelant obraćao i Općinskom sudu u Banovićima sa identičnim zahtjevom za rekonstrukciju spisa, njegova apelacija se odnosi samo na odbijanje Općinskog suda u Tuzli da rekonstruište sporni spis.

8. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud je utvrdio da je 25. februara 1992. godine stupio na snagu Zakon o prestanku važenja Zakona o sudovima udruženog rada u kojem je, u članu 2. predviđeno da „Sud udruženog rada Bosne i Hercegovine i osnovni sudovi udruženog rada u Banja Luci, Bihaću, Doboju, Mostaru, Sarajevu, Tuzli i Zenici, prestaju sa radom 30. juna 1992. godine“. U članu 3. stav 1. tog zakona. je predviđeno da će se „predmeti osnovnih sudova udruženog rada u kojima do 30. juna 1992. godine nije završen postupak, a za koje su nadležni osnovni ili viši sudovi, ustupiti u nadležnost tim sudovima“. Prema Zakonu o redovnim sudovima („Službeni list SR BiH“, broj 19/86, 25/88, 33/89, 6/92 i 13/94) koji je bio na snazi u to vrijeme Osnovni sud u Živinicama je bio nadležan za područja opština Banovići i Živinice. Nadalje, prema važećem Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 38/05) Općinski sud u Živinicama je nadležan za općine Živinice, Banovići i Kladanj. Dakle, nesporno je da je Općinski sud u Živinicama bio nadležan za postupanje u apelantovom predmetu u vrijeme ukidanja sudova udruženog rada, a da je nadležan za postupanje po apelantovom zahtjevu u skladu sa važećim zakonom. Stoga je pravilno Općinski sud odbio apelantov prijedlog za rekonstrukciju spornog spisa, a apelant se sa zahtjevom za rekonstrukciju spornog spisa treba obratiti Općinskom sudu u Živinicama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra apelantovu apelaciju zbog odbijanja Općinskog suda da rekonstruiše sporni spis očigledno neosnovanom.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-23/05 (B. Š.) | Sudska praksa | Aktio