Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-304/06 (Z. K.)

Odluka donesena 14. 03. 2006.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-304/06

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 03. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine, u predmetu broj AP-304/06, rješavajući zahtjev Zorana Kajića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zorana Kajića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Kajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koga zastupa Fatima Đukić – Bajramović, podnio je, 10. februara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-542/05 od 30. novembra 2005. godine. Apelant je 17. februara 2006. godine dopunio apelaciju i podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Općine Zenica, Službe za opću upravu i stambene poslove (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), broj 03-23-12-2702/99 od 14. aprila 2005. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Apelantu je rješenjem Željezare «Zenica» Zenica, broj 204/97 od 2. decembra 1977. godine, dodijeljen na privremeno korištenje stan u Zenici u Ul. Mehmeda Spahe broj 6/b. Na osnovu navedenog rješenja apelant je 29. decembra 1977. godine sa J.P. «Zenica – stan» Zenica zaključio ugovor o korištenju stana.

3. Raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, Slobodan Milutinović (u daljnem tekstu: tužitelj) je, 14. septembra 1999. godine, podnio zahtjev prvostepenom organu za vraćanje u posjed predmetnog stana.

4. Rješenjem prvostepenog organa, broj 03-23-12-2702/99 od 25. augusta 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ), broj 12-23-998/03 od 13. oktobra 2004. godine, odbijen je zahtjev tužitelja za vraćanje u posjed spornog stana.

5. Presudom Kantonalnog suda, broj U-248/04 od 4. januara 2005. godine, tužba tužitelja podnesena protiv rješenja drugostepenog organa, broj 12-23-998/03 od 13. oktobra 2004. godine, je uvažena, osporeno rješenje drugostepenog organa i rješenje prvostepenog organa su poništeni, i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. Po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni i drugostepeni organ su propustili da na potpun način utvrde činjenicu da li je tužitelj sa nositeljem stanarskog prava, svojom bakom Ajišom Karadža, zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju pred Osnovnim sudom u Zenici, broj R-659/89 od 14. decembra 1989. godine. Kantonalni sud je zaključio da su odluke prvostepenog i drugostepenog organa nezakonite iz kojih razloga je odlučio da se iste ponište i predmet vrati prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.

6. Postupajući po navedenoj presudi Kantonalnog suda, prvostepeni organ je donio rješenje, broj 03-23-12-2702/99 od 14. aprila 2005. godine, kojim je utvrdio da tužitelju, kao članu porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava Ajiše Karadža, pripada pravo na vraćanje spornog stana u posjed, te da apelantu prestaje pravo privremenog korisnika na spornom stanu danom prijema prvostepenog rješenja. Apelantu je naloženo da u roku od 15 dana isprazni od lica i stvari sporni stan i isti stavi na raspolaganje tužitelju. Također je utvrđeno da apelant nema pravo na alternativni smještaj, te da će se za slučaj otuđenja imovine iz stana ili oštećenja stana na drugi način prije nego što dobrovoljno ili putem prinude napusti stan protiv njega biti pokrenut krivični postupak.

7. Rješenjem drugostepenog organa, broj 12-23-143/05 od 8. juna 2005. godine, koje je doneseno po žalbi apelanta i D.O.O. Željezare «Zenica» Zenica, poništeno je rješenje prvostepenog organa i odbijen zahtjev tužitelja za vraćanje spornog stana u posjed., Također je utvrđeno da će o pravima i obavezama apelanta prvostepeni organ odlučiti u ponovnom postupku.

8. Presudom Kantonalnog suda, broj U-542/05 od 30. novembra 2005. godine, tužba tužitelja je uvažena, osporeno rješenje drugostepenog organa, broj 12-23-143/05 od 8. juna 2005. godine, je poništeno. Kantonalni sud je sam riješio ovu upravnu stvar tako da je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i D.O.O. Željezare «Zenica» Zenica, izjavljenu protiv rješenja prvostepenog organa, broj 03-23-12-2702/99 od 14. aprila 2005. godine. Po ocjeni ovog suda drugostepeni organ je donio pogrešan zaključak u pogledu odlučnih činjenica i dokaza relevantnih za pravilno i zakonito rješenje ove upravne stvari, pri čemu je povrijedio odredbe Zakona o upravnom postupku, Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Kantonalni sud je zaključio da je nasuprot nezakonitom rješenju drugostepenog organa, prvostepeni organ donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje, broj 03-23-12-2702/99 od 14. aprila 2005. godine, kojim je pravilno utvrdio da tužitelju pripada pravo na vraćanje u posjed spornog stana kao članu porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava Ajiše Karadža, te da mu shodno tome pripada i pravo na povrat spornog stana.

9. Zaključkom o dozvoli izvršenja prvostepenog organa, broj 03-23-12-2702/99 od 13. februara 2006. godine, utvrđeno je da je rješenje tog organa broj 03-23-12-2702/99 od 14. aprila 2005. godine, kojim je naloženo apelantu da u roku od 15 dana od stvari i lica isprazni stan i isti stavi na raspolaganje tužitelju, postalo izvršno, te da se dozvoljava njegovo izvršenje, koje će se sprovesti 2. marta 2006. godine. Protiv navedenog zaključka dozvoljena je žalba u roku od 15 dana drugostepenom organu, samo na postupak izvršenja, dok se njome ne može pobijati pravilnost rješenja koje se izvršava.

10. Apelant smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da presuda Kantonalnog suda zasnovana na promjeni činjeničnog stanja i na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru o obustavi izvršenja rješenja prvostepenog organa, broj 03-23-12-2702/99 od 14. aprila 2005. godine, do donošenja odluke o apelaciji. Apelant ističe da bi izvršenjem rješenja prvostepenog organa, broj 03-23-12-2702/99 od 14. aprila 2005. godine, za njega mogla nastati nenadoknadiva šteta, jer je u predmetni stan uložio znatna materijalna sredstva. Također navodi da postoji izvjesna opasnost da će tužitelj podnijeti zahtjev za otkup stana, u kojem slučaju bi on mogao teško ostvariti eventualna prava u vezi sa predmetnim stanom.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

12. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

13. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant je morao posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. Ustavni sud konstatuje da se s obzirom na odluku Kantonalnog suda u ovom stadiju odlučivanja ne bi mogla donijeti privremena mjera da se obustavi od izvršenja rješenje prvostepenog organa, broj 03-23-12-2702/99 od 14. aprila 2005. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji, a iz razloga koje je apelant naveo u zahtjevu za donošenje privremene mjere. Ovo radi toga što apelantu u slučaju njegovog iseljenja iz spornog stana stoji na raspolaganju posebna tužba u parničnom postupku radi povrata sredstava uloženih u taj stan, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima i Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, apelant svoje potraživanje po navedenom osnovu može ostvariti u parničnom postupku i tako naknaditi eventualno pretrpljenu štetu koja bi nastala njegovim iseljenjem iz spornog stana. Radi toga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, čak i u slučaju nastupanja štete po apelanta, ne može raditi o šteti koja bi za njega bila nenadoknadiva i koja bi, ujedno, bila u suprotnosti za zakonitim ciljem izražen kroz princip pravne sigurnosti i princip vladavine prava.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-304/06 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio