Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-862/04 (S. P.)

Odluka donesena 14. 03. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-862/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine, u predmetu broj AP 862/04, rješavajući apelaciju Slobodana Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9., člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2 alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Pavlovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-111/03 od 6. februara 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Pavlovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-111/03 od 6. februara 2004. godine,u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. 2___________________________________________________________________________

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Slobodan Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa, Ozrenka Jakšić, advokatica iz Zvornika, podnio je, 11. oktobra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-111/03 od 6. februara 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je 15. juna 2005. godine donio odluku o dopustivosti, broj AP 862/04 kojom je odbacio predmetnu apelaciju kao nedopuštenu, zbog proteka roka za podnošenje. Apelant je 5. jula 2005. godine podnio zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj AP 862/04 od 15. juna 2005. godine. Ustavni sud je 14. marta 2006. godine, donio rješenje broj AP 862/04, kojim je usvojio zahtjev apelanta za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj AP 862/04 od 15. juna 2005. godine, jer je utvrdio da je apelacija podnesena u roku predviđenom članom 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda, te odlučio da ponovo razmotri predmetnu apelaciju.

III. Činjenično stanje

3. Presudom Osnovnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-

72/00 od 7. februara 2001. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-310/01 od 8. oktobra 2002. godine, odbijen je zahtjev apelanta da se kao nezakonite ponište odluke ODJP za transport i distribuciju gasa «Sarajevo gas» iz Istočnog Sarajeva (u daljnjem tekstu: tuženi) o dodjeli kredita za rješavanje stambenih potreba radnika i to: Gavre Sladoja odluka broj UO-79-730/99, Dragana Manjak odluka broj UO-79-731/99, Miće Kalinića odluka broj UO-79-732/99 i Slave Krajišnika odluka broj UO-79-729/99 od 7. septembra 1999. godine, i naloži tuženom da raspodjelu sredstava za rješavanje stambenih potreba radnika, odnosno stanova, izvrši po raspisivanju konkursa u skladu sa važećim opštim aktom i omogući apelantu da učestvuje u postupku dodjele kredita za rješavanje stambenih potreba radnika. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da su sporni krediti dodjeljivani na osnovu kadrovske rang liste za rješavanje stambenih potreba radnika u koju apelant nije uvršten, jer ne spada u red stručnih kadrova u smislu Općeg akta 3___________________________________________________________________________tuženog, i u skladu sa tim aktom i nema pravo na učešće u raspodjeli kredita po toj rang listi, iz kojih razloga nema pravo na podnošenje prigovora tuženoj i podizanje tužbe sudu. Sud je zaključio da apelant u ovoj pravnoj stvari nije aktivno legitimisan, pa je apelanta sa tužbenim zahtjevom odbio u cijelosti.

4. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-111/03 od 6. februara 2004. godine, revizija apelanta izjavljena protiv presude Okružnog suda, broj Gž-310/01 od 8. oktobra 2002. godine, odbijena je kao neosnovana. Vrhovni sud je utvrdio da su odluke nižestepenih sudova donesene u skladu sa Opštim aktom preduzeća kojim su u skladu sa odredbom člana 24. stav 4. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH», br. 13/ 74, 23/76, 14/84 i 36/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br.19/93 i 22/93) utvrđeni uvjeti i način dodjele stambenih kredita radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje predstavljaju deficitaran kadar.

5. Nakon toga, apelant je protiv osporene presude Vrhovnog suda podnio apelaciju Ustavnom sudu, navodeći da je pobijanom presudom povrijeđeno njegovo prava na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz člana II/3.e) i k) i II/4.Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, tvrdi da je onemogućen da ravnopravno učestvuje u raspodjeli sredstava stambenog fonda preduzeća, namjenjenih kategoriji lica sa posebnim potrebama-ratni invalidi u koje spada i sam apelant, te tako ostvari sredstva potrebna za rješavanje stambenog pitanja svoje porodice. Smatra, da je diskriminiran kao lice sa posebnim potrebama, koje u skladu sa Zakonom i podzakonskim aktima ima pravo na prioritetno rješavanje stambenih potreba.

VI. Dopustivost

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1., stav 4. tačka 9. i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda . 4___________________________________________________________________________

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glase: «(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. (4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;». Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Apelant se žali da je, tim što su sudovi odbili njegov zahtjev da se kao nezakonite ponište odluke tuženog o dodjeli kredita za rješavanje stambenih potreba radnika koji su uvršteni u kadrovsku listu za dodjelu kredita za rješavanje stambenih potreba radnika preduzeća, povrijeđena njegova prava na pravično suđenje, pravo na imovinu i nediskriminaciju.

8. Ispitujući da li se apelantova žalba može razmatrati u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji obezbjeđuje procesne garancije u određivanju građanskih prava i obaveza, između ostalog, pravo na pravično suđenje, i pravo na pristup sudu, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju predmet spora, tužbeni zahtjev apelanta radi poništenja odluka o dodjeli kredita za rješavanje stambenih potreba radnika preduzeća koji su uvršteni u kadrovsku rang listu.

9. Iz činjeničnog stanja utvrđenog nižestepenim presudama proizilazi da je direktor tuženog, odlukom broj 01-79-723/99 od 7. septembra 1999. godine, utvrdio kadrovsku listu za rješavanje stambenih potreba neophodnih stručnih kadrova kojom je, kao kadrove, proglasio određene radnike preduzeća. Upravni odbor tuženog je svojom odlukom, broj: UO-71/728/99 5___________________________________________________________________________od 7. septembra 1999. godine, usvojio Odluku direktora o utvrđivanju kadrovske rang liste. Temeljem spomenutih odluka Upravni odbor tuženog je odlukama od 7. septembra 1999. godine, radnicima sa kadrovske rang liste dodijelio kredit za finansiranje izgradnje odgovarajućih stanova, odnosno porodične kuće. Sudovi su našli da su pobijane odluke donesena u skladu sa opštim aktom- Odlukom o načinu rješavanja stambenih potreba radnika tuženog od marta mjeseca 1999. godine, i odlučili da se zahtjev apelanta za poništenje osporenih odluka kao nezakonitih odbije. Vrhovni sud je ocijenio da su odluke nižestepenih sudova pravilne i da su donesene saglasno članu 42. Zakona o državnim preduzećima («Službeni glasnik RS», br. 3/95, 4/96, 21/96 i 3/97) prema kojim preduzeće razpolaže svojim sredstvima na način određen Zakonom i Statutom preduzeća. Prema članu 62. citiranog zakona opšte akte preduzeća kojima se detaljnije razrađuju pitanja regulisana Statutom donosi Upravni odbor preduzeća. Odredbom člana 24. stav 4. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list RS», br. 13/74, 23/76, 14/84 i 36/89 i «Službeni glasnik RS», br. 19/93 i 22/93), koji se analogno primjenjuje i na rješavanje stambenih potreba radnika putem dodjele stambenih kredita, predviđeno je da se opštim aktom preduzeća utvrđuju uslovi i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje, odnosno rada u preduzeću predstavaljaju deficitaran kadar, ako Zakonom nije drugačije određeno. Vrhovni sud je ocijenio da je Odluka o načinu rješavanja stambenih potreba radnika tuženog, donesena u skladu sa Zakonom o državnim preduzećima, Zakonom o stambenim odnosima i Statutom tuženog, a pobijane odluke u skladu sa tom Odlukom, kao opštim aktom što ih čini zakonitim. Vrhovni sud je naglasio da su stambene potrebe apelanta, te ostale okolnosti koje je istakao tokom postupka i u reviziji (broj članova porodice, učešće u ratu, invalidnost) svakako od značaja i mogu biti od uticaja pri rješavanju stambenih potreba radnika kod tuženog putem redovne rang liste.

10. Apelant se žali da mu je uskraćena mogućnost da učestvuje u raspodjeli sredstava stambenog fonda preduzeća, zbog čega je kod redovnih sudova zatražio da se ponište odluke tuženog o dodjeli kredita za rješavanje stambenih potreba radnika koji su uvršteni u kadrovsku rang listu, i naloži tuženom da raspodjelu sredstava za rješavanje stambenih potreba radnika izvrši u skladu sa važećim samoupravnim opštim aktom, i omogući mu da ravnopravno sa ostalim radnicima učestvuje u raspodjeli sredstava stambenog fonda preduzeća.

11. Ustavni sud zapaža da su u ovom predmetnom postupku predmet spora po tužbi apelanta bile odluke o dodjeli kredita tužene određenom broju radnika za rješavanje stambenih potreba koji su bili uvršteni u kadrovsku rang listu tužene. 6___________________________________________________________________________

12. Ustavni sud konstatuje da apelant pobija osporene odluke kojima se rješavalo o pravima i obavezama drugih radnika u preduzeću, pa ishod navedene parnice, u konkretnom slučaju, ni na koji način nije odlučujući za njegova prava s obzirom da se odluke tuženog o dodjeli kredita za rješavanje stambenih potreba radnika odnose na radnike koji su uvršteni u kadrovsku rang listu. Ustavni sud ističe da eventualne nepravilnosti koje su učinjene prilikom donošenja odluke o namjeni i raspodjeli sredstava za rješavanje stambenih potreba radnika, a koje su u osnovi i suština žalbenih navoda apelacije mogu biti stvar nekog drugog postupka, kako su to redovni sudovi i ocijenili, i iz kojih razloga su odbili apelanta sa tužbenim zahtjevom.

13. Iz navedenog proizilazi da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije nisu primjenjivi u konkretnom slučaju, slijedi da su navodi apelacije vezani za povredu prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što obrazlaže činjenicom da se prilikom utvrđivanja kadrovske rang liste za dodjelu kredita za rješavanje stambenih potreba radnika preduzeća nisu poštovali kriteriji utvrđeni Samoupravnim opštim aktom preduzeća, a samim tim je ometeno i njegovo pravo na učešće u raspodjeli sredstava za kupovinu stana.

15. Iz navedenog proizilazi da se apelant žali da mu pobijana odluka utiče na nemogućnost sticanje imovine u budućnosti.

16. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-12/01 od 25. februara 2002. godine, tačka 28, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 20/02). Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža veći obim zaštite prava na imovinu od Evropske konvencije.

17. Slijedi da se apelantovo očekivano pravo da riješi svoje stambeno pitanje odnosi na sticanje imovine, kao ekonomske vrijednosti u budućnosti, što ne spada u obim prava zaštićenih članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa su njegovi navodi o povredi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također, inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 7___________________________________________________________________________

18. U pogledu navoda iz apelacije o kršenju prava na zabranu diskriminacije, Ustavni sud naglašava da do kršenja ovog prava dolazi ukoliko a) postoji različit tretman b) jednakih predmeta c) bez objektivnog i razložnog obrazloženja, ili ako d) nedostaje proporcionalnost između željenog cilja i upotrijebljenih sredstava. Prema tome, obim zaštite člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije se očigledno ne odnosi na konkretni slučaj, u kojem se pobijanom odlukom nije odlučivalo o pravu apelanta, pa su ovi navodi iz apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno, očigledno (primafacie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-862/04 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio