Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1926/05 (D. S.)

Odluka donesena 23. 03. 2006.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1926/05

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

23. 03. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, na sjednici održanoj 23. marta 2006. godine, u predmetu broj AP-1926/05, rješavajući zahtjev Džemala Salibašića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Džemala Salibašića za donošenje privremene mjere.

Obustavlja se postupak izvršenja presude Odjeljenja u Olovu Općinskog suda u Visokom, broj O-P-28/04 od 20. maja 2005. godine.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

OBRAZLOŽENJE

1. Džemal Salibašić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 16. septembra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-876/05 od 25. jula 2005. godine, i presude Odjeljenja u Olovu Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj O-P-28/04 od 20. maja 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio prinudno izvršenje presude Općinskog suda od 20. maja 2005. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Općinski sud je presudom, broj O-P-28/04 od 20. maja 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-876/05 od 25. jula 2005. godine, ustanovio stvarnu služnost svakodnevnog prolaza i prevoza kolskim i pješačkim putem širine 3 metra, koja širina se računa od ivice vrha škarpe uz jugoistočnu ivicu parcele prema potoku pa u dubinu parcele, cijelom dužinom od 55,75 m poslužnog dobra parcele zv. Hrid označena kao KČ br. 767/3 KO Musići, vlasništvo tuženog [apelanta], počevši od njene granice do magistralnog puta Olovo-Zavidovići u korist povlasnog dobra KČ br. 763/2 KO Musići, vlasništvo tužiteljice Salibašić Mevle (u daljnjem tekstu: tužiteljica). Apelantu je naloženo da je dužan ovo pravo priznati i uzdržati se od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini, te trpiti da se to pravo upiše u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu općine Olovo. U prvostepenoj presudi je navedeno da tužiteljica, prema presudi tog suda, broj P-120/97 od 24. februara 1999. godine, ima ustanovljeno pravo služnosti preko apelantovog dobra u širini 1 m svakodnevno i sezonski kolski put širine 3 metra, ali da nije zadovoljna obimom tog prava prilaza kolima koji je sezonskog karaktera, te da je stoga tražila ustanovljenje prava služnosti u cijelosti poslužnim dobrom svakodnevno i bez vremenskog i sezonskog ograničenja. U obrazloženju prvostepene presude je, također, navedeno da je proveden dokazni postupak uvidom u kopije plana 146 i 147 KO Musići, urbanističku saglasnost od 16. decembra 1979. godine, stručnu ocjenu od 25. januara 1982. godine, rješenjem kojim se dozvoljava gradnja stambene zgrade tužiteljice, čitanjem zapisnika od 7. januara 1998. godine, saslušanjem parničnih stranaka i Salibašić Mustafe, uvidom i čitanjem zapisnika o uviđaju tog suda od 16. maja 2002. godine i saslušanjem vještaka geometra Jusufbašić Ešefa.

3. Nadalje je, u obrazloženju prvostepene presude, navedeno da je za taj sud „nesporno da se povlasna nekretnina ne može u cijelini koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, što je očigledno iz zapisnika suda sa lica mjesta od 14. jula 1998. godine, skice snimanja vještaka od 14. jula 1998. godine i navedenog rješenja Kantonalnog suda.“ Također je navedeno da je sud vodio računa da se pravo služnosti uspostavi na način da najmanje opterećuje poslužno dobro, te da ne postoji druga trasa ili način za bilo koji alternativni put. Navedeno je da „po nalazu istog vještaka od 2. novembra 2002. godine dužina alternativnog puta iznosi 1175 metara od čega 478 metara ide preko privatnih posjeda pa je to za sud neprihvatljivo, jer se na konkretnom poslužnom dobru ustanovljava pravo služnosti u dužini od 55,75 m, što je nemjerljivo manje od alternativnog puta.“

4. Apelant je u žalbi Kantonalnom sudu na prvostepenu presudu ukazao na povredu odredaba parničnog postupka koja obavezuje sud na savjesnu i pozornu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, posebno imajući u vidu da je sud utvrđivao određene činjenice na temelju dokaza koje nije izveo na glavnoj raspravi niti su ih stranke predložile. Taj se apelantov navod odnosi na dio presude u kojem je navedeno da je „očigledno iz zapisnika sa lica mjesta od 14. jula 1998. godine...“. Apelant je također ukazao na to da prvostepeni sud nije dao nikakvu ocjenu u kojem obimu se ne može koristiti povlasna nekretnina što je ključno za osnovanost tužbenog zahtjeva, niti je dao ocjenu bilo kojeg od dokaza. Apelant je također naveo da ima mentalno retardirano dijete zbog kojeg bi bilo opasno ustanovljavati bilo kakav kolski prolaz kroz dvorište jer bi dijete moglo nastradati.

5. Kantonalni sud je naveo da je tačan navod iz žalbe da sud nije na glavnoj raspravi izveo dokaz uvidom i čitanjem zapisnika od 14. jula 1998. godine, odnosno da taj dokaz ni stranke nisu predložile, ali da se u tom zapisniku u stvari potvrđuje ono što je navedeno u zapisniku od 16. maja 2002. godine koji je bio dokaz na glavnoj raspravi. Vezano za apelantov navod da ima mentalno retardirano dijete, Kantonalni sud je odgovorio da je to nova činjenica koja se ne može iznositi u žalbi jer nije bila iznesena u toku postupka i ne utiče na zakonitost pobijane odluke.

6. Iz činjenica predmeta proizilazi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 8. jula 1997. godine i da je spis promijenio sudiju nakon što je rješenjem Kantonalnog suda od 21. juna 2004. godine bila ukinuta provostepena presuda. Novi sudija je zadužio spis i održao pripremno ročište i glavnu raspravu na kojoj je proveo dokazni postupak koji nije obuhvatio uviđaj na licu mjesta nego samo čitanje zapisnika o uviđaju na licu mjesta od 16. maja 2002. godine, koji je obavio raniji sudija.

7. Općinski sud je rješenjem, broj I.2683/05 od 16. januara 2006. godine, odredio izvršenje presude tog suda od 20. maja 2005. godine, po prijedlogu tužiteljice u kojem je zatraženo da apelant izvrši uklanjanje zapreka, u naravi ograda i zidova, koji ometaju tužiteljicu u vršenju ustanovljene služnosti.

8. Apelant je, u apelaciji Ustavnom sudu, naveo da je osporenim presudama došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da sudija koji je donio osporenu presudu Općinskog suda nije obavio uviđaj na licu mjesta što je jedan od ključnih dokaza u ovom postupku i time je prekršio načelo neposrednosti predviđeno članom 4. Zakona o parničnom postupku a i odredbu člana 114. Zakona o parničnom postupku koji predviđa obavezu da se na novom ročištu zakazanom nakon odlaganja rasprave, radnje koje su već provedene ponovo provode ako se ročište drži pred novim sudijom, što je u konkretnom predmetu slučaj. Apelant smatra da je propustom sudije da izvrši uviđaj na licu mjesta sud propustio da pravilno utvrdi činjenice koje se tiču obima opterećenja poslužnog dobra, tim prije što je i sam apelant nudio tužiteljici put koji bi u cijelosti zadovoljio njene potrebe. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo prinudno izvršenje presude Općinskog suda od 20. maja 2005. godine, jer bi “izvršenjem osporene odluke njemu nastala šteta koja bi se kasnije teško mogla nadoknaditi s obzirom da bi se gradio put odmah pored kuće, a uz to apelant ima dijete koje mora imati dodatnu njegu te bi u tom slučaju bilo dovedeno u opasnost zdravlje i život tog djeteta.“

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

10. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati neotklonjive štetne posljedice.

11. U konkretnom slučaju očigledno je da okolnosti ovog predmeta otvaraju pitanja, koja ulaze u okvir člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropkse konvencije, o tome da li je u parničnom postupku ustanovljenja tužiteljičinog prava služnosti u odnosu na apelanta kao vlasnika poslužnog dobra bilo određenih propusta koji su mogli utjecati na pravilnosti osporenih presuda. Ustavni sud tu posebno misli na dokazni postupak proveden pred prvostepenim sudom, a u smislu obaveze redovnih sudova da savjesno i brižljivo cijene svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Ustavni sud se ovdje neće baviti pitanjem da li su redovni sudovi ispoštovali tu svoju obavezu, nego će to pitanje riješavati kada bude odlučivao o apelaciji. Međutim, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja, kada činjenice predmeta ukazuju prima faciae na postojanje određenih propusta u postupku koji su mogli imati odlučujući značaj na ishod postupka, potrebno usvojiti privemenu mjeru.

12. U ovim okolnostima Ustavni sud smatra da bi izvršenjem presude Općinskog suda, broj O-

P-28/04 od 20. maja 2005. godine, mogle nastati neotklonjive štetne posljedice za apelanta s obzirom na njegovo obavezivanje da ukloni zidove i ogradu kako bi se tužiteljici omogućilo ostvarenje ustanovljenog prava služnosti, što je dovoljan razlog za donošenje privremene mjere.

13. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1926/05 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio