Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-534/06 (B. B.)
Odluka donesena 23. 03. 2006.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-534/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
23. 03. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, na sjednici održanoj 23. marta 2006. godine, u predmetu broj AP 534/06, rješavajući zahtjev Branka Banjanina za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Branka Banjanina za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Banjanin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je, 6. marta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-422/05 od 27. decembra 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio apelantovu deložaciju po bilo kom osnovu do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Apelant je tužbom, koju je podnio Osnovnom sudu u Foči protiv Opštine Kalinovik (u daljnjem tekstu: prvotužena) i protiv Osnovne škole «Ljutica Bogdan» (u daljnjem tekstu: drugotužena), tražio da se utvrdi da odluka prvotužene, broj 01-372-691/04 od 16. septembra 2004. godine, kojom je preneseno pravo davanja na trajno korištenje jednosobnog stana u Kalinoviku, Ul. Omladinska broj 1. na Republičku upravu za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područni centar Trebinje, Područna jedinica Kalinovik (u daljnjem tekstu: Republička uprava), ne proizvodi pravna dejstva u odnosu na apelanta. Također, apelant je tražio da se utvrdi da je on stekao pravo da otkupi sporni stan, na kome pravo davanja na korištenje ima drugotužena, a na osnovu odluke o prenosu tog prava od strane prvotužene, kao ranijeg nosioca prava raspolaganja na spornom stanu, te da presuda zamjenjuje ugovor o otkupu tog stana dok isti ne bude zaključen prema Zakonu o privatizaciji državnih stanova.
3. Prvostepeni sud je presudom, broj P-181/04 od 22. marta 2005. godine, usvojio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Međutim, rješavajući žalbu prvotužene, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti. U obrazloženju svoje odluke, Okružni sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je drugotužena dodijelila sporni stan apelantu kao svom radniku, pa je s njim 22. juna 2004. godine zaključila ugovor o zakupu,broj 156/04. Također, Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je Osnovni sud u Foči «odbio pravo [apelanta] da ovjeri ugovor o otkupu stana», a na osnovu mišljenja javnog pravobranioca, koji je spornim smatrao pitanje ko je zakoniti davalac stana na korištenje. Također, Okružni sud navodi da je prvotužena svojom odlukom, broj 01-372-691/04 od 16. septembra 2004. godine, prenijela pravo korišćenja spornog stana na Republičku upravu.
4. Dalje, prema zaključku Okružnog suda, nesporno je i to da je u spornom stanu sve do 1992. godine stanovao Cvetković Aleksandar koji je bio nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: raniji NSP), pa je nakon što ga je on napustio, sporni stan vraćen na raspolaganje Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Kalinovik (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), kao «nezahtjevan» stan. Sporno je, međutim, prema mišljenju Okružnog suda, je li drugotužena, kao pravni sljednik Osnovne škole «Milan Radivojević», u konkretnom slučaju i ovlašteni davalac stana na korištenje u smislu odredbi člana 24. Zakona o stambenim odnosima.
5. Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je neosnovan prigovor prvotuženog da drugotužena nije vlasnik stana, pa da stoga i ne može biti davalac stana na korištenje, te da je aktom prvotužene, broj 02-376-10/90 od 16. jula 1990. godine, preneseno na prednika drugotužene pravo korišćenja spornog stana. Naime, Okružni sud navodi da je ranijem NSP sporni stan na korištenje dala prvotužena koja je istovremeno i nosilac prava raspolaganja, što jasno proizilazi iz provedenih dokaza. Naime, kako dalje obrazlaže Okružni sud, pravo davanja stana na korištenje ima onaj subjekt koji ima pravo raspolaganja na određenom stanu, pa koji shodno tome može prenijeti pravo davanja na korištenje i na neki drugi pravni subjekt, o čemu mora biti zaključen ugovor u posebnoj formi u skladu sa članom 5. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Također, Okružni sud navodi da za sticanje prava korištenja nije dovoljan akt o dodjeli stana, niti ugovor o zakupu u konkretnom slučaju, pa ni useljenje u stan, već se ugovor mora zasnivati na aktu raspolaganja ovlaštenog davaoca stana na korištenje. Ako takav valjan akt nedostaje, zaključuju Okružni sud, ne može se prema odredbama čl. 37. i 38. Zakona o stambenim odnosima steći stanarsko pravo niti zakupni odnos kao u konkretnom slučaju.
6. Na osnovu izloženog, Okružni sud je zaključio da iz dokaza ne proizilazi da je prvotužena, kao nosilac prava raspolaganja na spornom stanu, prenijela pravo davanja predmetnog stana na prednika drugotužene aktom iz 1990. godine, te da je drugotužena neovlašteno raspolagala spornim stanom kada ga je dodijelila apelantu, te da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
7. Apelant smatra da mu je ovakvom odlukom prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i čalna
8. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ranije navedenim članovima iz Evropske konvencije. Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi u tome što smatra da je osporena presuda proizvoljna i «bez ozbiljnog zakonskog uporišta», naročito zbog utvrđenja da pravo raspolaganja ima prvotužena, a da je drugotužena nezakonito raspolagala spornim stanom. Dalje, apelant smatra da se Okružni sud nezakonito umiješao u njegovo pravo na dom i pravo na imovinu, jer mu je stan dodijeljen u zakonitoj proceduri i od ovlaštenog lica. Također, apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na druga lica, radnike drugotužene, kojima nije osporeno pravo na otkup stana, iako se nalaze u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji ako apelant. Prvotužena se prvi put usprotivila tome da drugotužena svojim radnicima dodjeljuje stanove u odnosu na apelanta, mada je do tada «bila saglasna sa takvim načinom dodjele», pa je svima drugima dala saglasnost za otkup stanova, a uskratila ga je samo apelantu. Ovo, kako navodi apelant, predstavlja nedozvoljeno razlikovanje koje nema objektivno i razumno opravdanje ni u jednom zakonskom propisu.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanja jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
10. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U konkretnom slučaju, osim navoda o kršenju ustavnih prava u sudskom postupku i navoda da je «u naročito teškoj zdravstvenoj situaciji», apelant nije, osim postavljenog zahtjeva za donošenje privremene mjere, naveo bilo kakve činjenice i razloge, niti dostavio dokaze u pogledu mogućnosti nastupanja neotklonjivih štetnih posljedica, koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem koji se želi postići. U nedostatku ovakvih navoda, koji bi bili potkrijepljeni adekvatnim dokazima, Ustavni sud je, imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere kao neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić