Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-71/04 (Dž., Dže. i V. H.)

Odluka donesena 30. 01. 2004.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-71/04

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 01. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru i Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, David Feldman, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 30. januara 2004. godine, u predmetu broj AP 71/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Dž., Dže. i V. H. za donošenje privremene mjere.

Obustavlja se izvršenje rješenja o izvršenju Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/1-372-3473/98 od 24. decembra 2003. godine.

Ova odluka stupa na snagu odmah, a obustava izvršenja ostaje na snazi do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o meritumu podnesene apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Dž. H. (u daljnjem tekstu: prvi apelant), Dže. H. (u daljnjem tekstu: drugi apelant) i V. H. (u daljnjem tekstu: treći apelant), svi iz Sarajeva, koje zastupa E. J., advokat iz Sarajeva, podnijeli su 9. januara 2004. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv rješenja o izvršenju Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/1-372-

3473/98 od 24. decembra 2003. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje navedenog rješenja, do pravosnažnog okončanja upravnog postupka po zahtjevu Dž. H. radi vraćanja u posjed stana u ulici Himze Polovine broj 1. u Sarajevu.

2. Činjenice predmeta, bitne za dopustivost predmeta i privremenu mjeru, a koje proizilaze iz izjava podnosioca apelacije i dokumenata dostavljenih sudu, mogu se sumirati kako slijedi:

3. Na temelju ugovora o korištenju stana, broj MB/05-1-50/90, koji je zaključen 12. januara 1991. godine, zaključenog između drugog apelanta i tadašnjeg SIZ-a stanovanja, kao i ugovora o korištenju stana, broj MB 334 zaključen 13. marta 1992. godine između drugog apelanta i RZ Jugobanka, Jugobanka d.d. Sarajevo, drugom apelantu je dodijeljen stan u ulici Himze Polovine broj 1 u Sarajevu, površine od 65 m2. Stan su koristili još i članovi domaćinstva nosioca stanarskog prava, treći apelant, prvi apelant i Ajla Hrelja. Usljed ratnih dejstava, apelanti su napustili stan.

4. Vlasnik stana, Jugobanka d.d. Sarajevo je, 14. jula 1997. godine, podnijela tužbu Općinskom sudu I u Sarajevu, protiv drugog apelanta sa tužbenim zahtjevom da se donese presuda kojom bi se utvrdila ništavost ugovora o korišćenju stana, broj MB/05-1-50/90 i MB 334. Općinski sud I u Sarajevu je 15. decembra 1999. godine, donio presudu, broj P-814/97, kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cjelosti. Povodom žalbe tužitelja, Kantonalni sud u Sarajevu donio je rješenje, broj Gž.419/01 od 26. aprila 2001. godine, kojim je uvažio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak. U ponovljenom postupku, Općinski sud I u Sarajevu je, presudom broj P-

998/01 od 26. marta 2002. godine, ponovo odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cjelosti. Ova presuda potvrđena je presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1127/02 od 15. oktobra 2002. godine. Presuda provostepenog suda postala je pravosnažna 15. oktobra 2002. godine.

5. Za vrijeme trajanja sudskog postupka, prvi apelant je, rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/1-372-3473/98 od 13. jula 2000. godine, odbijena sa zahtjevom za povrat stana u ulici Himze Polovine broj 1, kojeg je ovaj apelant podnio u svojstvu člana domaćinstva nosioca stanarskog prava. Nakon uložene žalbe, Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo je uvažilo žalbu, rješenjem broj 27/02-23-2961/00 od 6. novembra 2000. godine, i vratilo predmet na prvostepeni postupak. U ponovljenom postupku, Uprava za stambena pitanja je rješenjem, broj 23/1-

372-3473/98 od 24. aprila 2001. godine, potvrdila prvom apelantu status člana porodičnog domaćinstva.

6. Na osnovu toga rješenja, apelanti su 7. juna 2001. godine uvedeni u posjed spornog stana koji i sada koriste.

7. Žalbe zainteresiranih stranaka, Union Banke Sarajevo i S. A., kao privremene korisnice stana, su odbijene rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-2234/01 od 7. januara 2002. godine. Isti žalioci su pokrenuli upravni spor pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, koji je svojom presudom, broj U-130/02 od 4. jula 2002. godine, uvažio tužbe, ukinuo prvostepeno i drugostepeno upravno rješenje i vratio predmet Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo. U novom postupku, Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo je svojim rješenje, broj 23/1-372-

3473/98 od 23. juna 2003. godine, odbila zahtjev prvog apelanta za vraćanje stana u posjed kao neosnovan. Ovo rješenje potvrđeno je rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-3776/03 od 14. oktobra 2003. godine. Nakon toga, prvi apelant je 21. novembra 2003. godine pokrenula upravni spor pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine protiv rješenja drugostepenog upravnog organa. Ovaj postupak je još uvijek u toku. Sporno pitanje tokom cjelokupnog upravnog postupka i spora bilo je da li je apelantica član domaćinstva nosioca stanarskog prava ili ne.

8. Na osnovu nepravosnažnog rješenja od 23. juna 2003.godine, Uprava za stambena pitanja donijela je rješenje, broj 23/1-372-3473/98 od 24. decembra 2003. godine, kojim se utvrđuje da je prvi apelant «višestruki korisnik» te joj se nalaže da se u roku od 15 dana od dana prijema rješenja iseli iz stana, te da ga oslobodi od ljudi i stvari i preda Upravi za stambena pitanja, radi pečaćenja. Prvi apelant je uložio žalbu Kantonalnom ministarstvu za stambene poslove u Sarajevu na ovo rješenje o kojem još uvijek nije odlučeno.

9. Apelanti se žale da su donošenjem rješenja, broj 23/1-372-3473/98 od 24. decembra 2003. godine povrijeđena njihova prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje navedenog rješenja, do pravosnažnog okončanja upravnog postupka po zahtjevu prvog apelanta radi vraćanja u posjed stana u ulici Himze Polovine broj 1. u Sarajevu.

10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».

11. Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije eventualno nastupanje Ustavni sud može cijeniti, u principu, jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.

12. U konkretnom slučaju je očigledno da okolnosti ovog slučaja, a u vezi sva tri apelanta, pokreću pitanje, prije svega, iz člana 8. Evropske konvencije, iako se pobijano rješenje ne odnosi na drugog i trećeg apelanta. Ovakav zaključak se donosi na osnovu operativnog dijela rješenja, koji obavezuje prvog apelanta «da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja iseli iz stana u Ulici Himze Polovine broj 1/2, te da ga slobodnog od ljudi i vlastitih stvari preda Upravi za stambena pitanja, radi pečaćenja» i činjenice da je pravosnažnom presudom, Općinski sud I u Sarajevu potvrdio pravnu valjanost ugovora broj MB/05-1-50/90 i MB 334 i, samim tim, stanarsko pravo drugog apelanta nad predmetnim stanom.

13. Ustavni sud napominje da se apelantima mora osigurati uživanje ustavnih prava, kao i njihova efektivna sudska zaštita u slučaju kada dođe do miješanja države u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Ova zaštita podrazumijeva i efektivno zaustavljanje svake prijetnje od strane upravnih organa, prije svega, u slučajevima u kojima upravni organi postupaju proizvoljno. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da upravni organi moraju postupati u skladu sa zakonima, jer je to jedan od osnivnih principa pravne države i principa podjele vlasti u državi prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da drugi i treći apelant nisu bili stranke u sporu pred upravnim organima. Shodno tome, izvršenje osporenog rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/1-372-3473/98 od 24. decembra 2003. godine, pogađa, pravno i faktički, lica koja nisu bila umiješana u predmenti slučaj. S druge strane, Ustavni sud napominje da ostvarivanje prava, kao i njihovo oduzimanje, u upravnom postpuku ne smije da bude na štetu prava drugih osoba, jer to bi to vodilo ka pravnoj anarhiji. Iz ovih razloga, Ustavni sud smatra da bi izvršenjem rješenja za, prije svega, drugog i trećeg apelanta mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice. S druge strane, Ustavni sud ne vidi blažu mjeru kojom bi se postigao isti cilj. Konačno, u konkretnim okolnostima datog slučaja, Ustavni sud ne vidi drugi način efikasne zaštite protiv navedenog akta. Ovo su dovoljni razlozi da Ustavni sud ocijeni da su ispunjeni uslovi da, do donošenja meritorne odluke, privremeno obustavi izvršenje osporenog akta.

15. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za usvajanje privremene mjere.

16. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira konačnu odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja.

18. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-71/04 (Dž., Dže. i V. H.) | Sudska praksa | Aktio