Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu U-5/06 (I. M. J.)
Odluka donesena 31. 03. 2006.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-5/06
Ocjena ustavnosti
Odluka o privremenoj mjeri
31. 03. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Tudor Pantiru, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i suci David Feldman, Valerija Galić, Jovo Rosić, Constance Grewe i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. ožujka 2006. godine, u predmetu broj U 5/06, rješavajući zahtjev Ive Mire Jovića, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedatelja Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 5. i članka 77. stavak
3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neutemeljen zahtjev Ive Mire Jovića, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedatelja Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivo Miro Jović, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), podnio je 16. veljače 2006. godine Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti odredaba Zakona o Javnome televizijskome sustavu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 78/05) (u daljnjem tekstu: pobijani Zakon). Podnositelj zahtjeva je, također, zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio primjenu članka 42. st. 1. do 3. pobijanog Zakona uz obrazloženje da u protivnom ustroj i konstituiranje tijela, sukladno navedenome članku pobijanoga Zakona, može izazvati štetne posljedice po zaštitu ustavnih prava hrvatskoga naroda u okviru sustava javnoga emitiranja u Bosni i Hercegovini.
2. Podnositelj zahtjeva je zatražio ocjenu suglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine sljedećih odredaba pobijanog Zakona: članak 1. stavak 1, posljednja rečenica članka 2, članka 6. stavak 3, članak 10. stavak 4, članak 12. st. 1. do 3, članak 13. stavak 2. točka f), članak 18. stavak 2. u dijelu u kojem se predviđaju tri javna RTV servisa, potom, članak 3, članak 7. stavak 2, članak 8. stavak 3, članak 9. stavak 1, treća i četvrta rečenica u dijelu u kojem se predviđaju dvije televizijske i dvije radio-postaje za teritorij određenoga entiteta, i stavak 2, članak 12. stavak 4, članak 26. stavak 4. i članak 42. st. 1. do 3, navodeći da ove odredbe nisu suglasne sa čl. I/2, II/1, II/2, II/3.(h) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Podnositelj zahtjeva je, dalje, naveo da pobijane odredbe nisu u suglasnosti sa čl. 10. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te člankom 19. stavak 2. Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima.
3. Bit zahtjeva, kako je to sam podnositelj zahtjeva naveo, jeste u tomu što pobijane odredbe onemogućavaju da se u okviru sustava javnoga emitiranja u Bosni i Hercegovini uspostavi radiotelevizijski kanal na hrvatskome jeziku. Osim toga, podnositelj zahtjeva pobijani Zakon smatra neustavnim, jer se u odgovarajućim pobijanim člancima ne daje adekvatna naznaka da će predstavnici sva tri konstitutivna naroda biti jednakopravno zastupljeni u Odboru Sustava i da će sva tri službena jezika biti stvarno jednakopravno zastupljena u programima javnih RTV servisa.
4. U detaljno i iscrpno obrazloženome zahtjevu podnositelj zahtjeva se prvenstveno pozvao na praksu Europskoga suda za ljudska prava u svezi članka 10. Europske konvencije, prema kojoj sloboda izražavanja, koja je vođena vladavinom prava, predstavlja jedan od osnovnih temelja demokratskoga društva. Također je u zahtjevu ukazano na određene dokumente tijela Vijeća Europe i preporuke Parlamentarne skupštine Vijeća Europe u svezi primjene članka 10. Europske konvencije, a posebice potrebe garantiranja medijskoga pluralizma u kontekstu članka 10. Europske konvencije, odnosno u svezi pitanja organiziranja medija i televizije u nacionalnim sustavima. Podnositelj zahtjeva je ukazao i na Europsku povelju o regionalnim jezicima i jezicima manjina, navodeći da je nepobitno da Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu nacionalna manjina, a hrvatski jezik nije ni regionalni ni manjinski jezik, već službeni jezik u jednakopravnoj uporabi, kao i druga dva jezika, ali da proizlazi da manjine i regionalni i manjinski jezici u demokratskoj Europi baštine ona prava koja se hrvatskome narodu u novome ustroju javnih emitera u Bosni i Hercegovini neustavno pobijaju.
5. Podnositelj zahtjeva je zaključio da ne postoje legitimni ciljevi nužni u demokratskome društvu koji bi opravdali ograničavanje prava na slobodu izražavanja hrvatskoga naroda i onemogućavanje uspostave radiotelevizijskoga kanala na hrvatskome jeziku unutar javnoga RTV sustava BiH na način kako je to predviđeno navedenim odredbama pobijanoga Zakona.
6. Prigodom ispitivanja utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stavak 3. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud je jedini nadležan odlučivati o bilo kojem sporu koji se javlja prema ovome ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednoga ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: -Je li odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom sukladna ovome ustavu, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
- Je li bilo koja odredba ustava ili zakona jednoga entiteta sukladna ovome ustavu.
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojega doma zakonodavnoga tijela jednoga entiteta.»
Članak 77. stavak 3. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud u plenarnoj sjednici, odnosno Vijeće od pet sudaca može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev stranke, odrediti privremenu mjeru iz stavka 1. ovoga članka.»
7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi opravdanje jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvojbeno naznačeno u zahtjevu i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
8. Također, Ustavni sud napominje da utemeljenost zahtjeva ispituje odvojeno od utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prigodom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prigodom odlučivanja o zahtjevu. Razlozi i dokazi koje je podnositelj zahtjeva naveo glede navodne neustavnosti pobijanoga općega akta ne mogu se analogno primijeniti prigodom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da podnositelj zahtjeva mora posebice obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Podnositelj zahtjeva ja zatražio od Ustavnoga suda da donese privremenu mjeru kojom će obustaviti primjenu članka 42. st. 1. do 3. pobijanoga Zakona, koji predviđa, inter alia, održavanje konstituirajuće sjednice Odbora Javnoga radiotelevizijskoga sustava Bosne i Hercegovine, uz obrazloženje da će u protivnom ustroj i konstituiranje toga tijela izazvati štetne posljedice po zaštitu ustavnih prava hrvatskoga naroda u okviru sustava javnoga emitiranja u Bosni i Hercegovini.
10. Ustavni sud smatra da u konkretnome slučaju, osim svojih navoda, podnositelj zahtjeva ne nudi nikakve dokaze koji idu u prilog odluci da bi trebalo donijeti privremenu mjeru radi sprečavanja nastupanja eventualnih nenadoknadivih štetnih posljedica, koje su oprečne zakonitome cilju. Naprotiv, podnositelj zahtjeva u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere nudi argumente koji predstavljaju bit ovoga zahtjeva za ocjenu ustavnosti, a odnose se na pitanje zaštite ustavnih prava hrvatskoga naroda, o čemu će Ustavni sud odlučivati kada bude rješavao zahtjev za ocjenu ustavnosti.
11. Na temelju izloženoga, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetnoga zahtjeva.
13. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić